Foto: 
Phil Whitehouse

Šljaka ili smrt part II

Vidim sve je oko mene pravo ludilo,
Neke stvari nisam tako baš zamišljao,
Teče kao med i mleko, a okolo je smrad
Zato uvek dobar plati, a ne plati gad.

Ja sam jedno, ti si drugo, nismo isti svi,
Posle jedan trebalo bi, da su dva i tri,
Ma brojeva je kolko hoceš prijatelju moj,
Zato slušaj samo sebe, izaberi svoj.

Uuu, boli me kita,
Da budem ko marioneta,
i da budem ko štafeta
da me tamo neko cima,
da me vamo neko šeta
Boli me kita
Boli me kita

Dajte malo više svetla da se vidimo,
Nebi škodila ni metla da se čistimo,
Bacam pogled u visinu, gledam naviše,
I za tebe i za sve me živo zabole.

Uuu, boli me kita,
Da budem ko marioneta,
i da budem ko štafeta
da me tamo neko cima,
da me vamo neko šeta
Boli me kita, ma stvarno
Boli me kita

 

FAMILIJA – Boli me kita

*****

Od onog, famoznog, ponedeljka prođe više od 15 dana. Još malo, pa ulazim u treću nedelju isčekivanja.  Kako vreme prolazi, skepsa je sve veća. Dvadeset  prvi vek uveliko gazimo, a meni se i dalje čini da nema nikakvog napretka od zlatnog nam perioda, zadnje četvrtine dvadesetog veka. Stara dobra vremena Šojića, Pantića i Olivera Nedeljkovića. Korporativana kultura, a i ona lična je na istom, ako ne i gorem nivou, od nekadašnje. Razlika je samo formalna. Umesto OOUR-a ili SOUR-a imamo DOO ili AD. Nije šija, nego vrat. Koncept je ostao isti, a i zapošljavanje u skladu s tim.

Naravno da me niko iz XY firme, za sve ovo vreme, nije pozvao da mi se zahvali na poslatoj prezentaciji, ili bar na prijavi za potencijalno radno mesto. Čak nema ni onog umilnog ženskog glasa da me obavesti da će mi generalni direktor izaći u susret i ispuniti moju želju da mi uvrće bradavice, dok me taslači na velikom konferencijskom stolu za vreme zasedanja skupštine akcionarskog društva. Ništa, mrtva tišina. A iskreno, da ti kažem, nisam ni pri lovi, da spakujem nekoliko “cigli” keša u torbu i pojavim se u firmi da pitam kome treba da se turi u džep da se dobije šljaka. Setim se, samo, bivše koleginice, čija ćerka kao svršeni lekar nije mogla da se zaposli, pa su na kraju bili prinuđeni da “podmažu” određene strukture kako bi devojka mogla da, pazi ovo, v o l o n t i r a  u jednoj eminentnoj državnoj  zdravstvenoj ustanovi. Ejjjjjjj, Srbijo!

I šta da radi čovek u ovakvom okruženju? Situacija, koliko vidim, nema šanse da se poboljša u skorije vreme. Ovi sa istoka se spremaju da nam zavrnu gas (džaba nam parada i uvlačenje u dupe), ovi sa zapada nas tovare zbog šljihtanja ovima sa istoka. Iz Haga nam vraćaju starog drugara koji planira da, odmah po povratku, polno opšti sa članovima uže porodice ovih što su ga tamo poslali i ovima što su ga zajebali dok je bio tamo. Neće zaboraviti ni Hansa Holcijusa. Tako je, bar, obećao. Samo da ga zdravlje posluži.

Ja ću da sačekam još par meseci, dok mi država uplaćuje neku crkavicu, kao naknadu za nezaposlene. Osim, ako mi je aktuelni misistar ne ukine i pošalje na prinudni rad. Na groblje, u šumu, na gradilište. Po potrebi. A svi znamo, da (prinudni) rad oslobađa. Na kraju, kada budem definitivno popizdeo, ima da prodam sve od svoje, skromne, pokretne imovine, uzmem crveni pasoš u ruke i odem daleko, što dalje. Ako moram da nadničim, onda ću bar da nadničim za kintu od koje mogu da jedem i platim račune. A za belu kugu, tajkune, parade (i ove i one), privredni rast zajedno sa boljitkom, smanjenje plata /penzija, Kosovo (sve zajedno sa Metohijom),  kako bi to stručno objasnio Dimitrije Mita Pantić :”…pravo da vam kažem , stoli me bojko.”  

 Mladen DJomla Kostić

Komentari

Komentari