Foto: 
autor nepoznat

Šta je strašno

Svakom je svoja zemlja najlepša, a muka najveća. Kad trbuh zaište kruha, mora se ići tragom koji vodi teža muka od lepote rodne zemlje. Još kad manjak slobode pokvari sreću, odlazak je neminovan. Tako se i moj sagovornik zaputio sedamdesetih godina iz Brozove Jugoslavije i Stambolićeve Srbije ka Zapadnoj Nemačkoj. Sloboda misli, religije i identiteta mu je bila uskraćena, kao i pravo na pošten rad.

U toj Srbiji, tog, pa i ovog doba, bilo je neprikosnoveno pravo na nerad. Mnogi, po svom odlasku, kažu da su radili svašta, ali on nije radio svašta, on je radio nešto! Štampao je dela Vladike Nikolaja, izdavao ravnogorske novine... Oženio se, došla deca, a on se uželeo Srbije, Beograda. Došao je sam na odmor. Kako je došao, za njim na kućna vrata stiže poziv za saslušanje. Iz Udbe. Pasoš je, naravno, oduzet. Svaki dan ga ispituju po nekoliko sati, zatim puštaju kući. Neće da oda svog predpostavljenog, a islednicima milo da to slušaju. Dlaka mu sa glave ne fali, ali nedostaje pasoš u džepu, žena i dete su u Nemačkoj. Nedostaju i oni. Saslušanja se odužiše u drugu nedelju. U drugi četvrtak, od kako ga isleđuju, stiže i njegov prespostavljeni u srpsku prestonicu. Moj sagovornik ga je odmah pronašao, tražio pomoć i pitao za savet. Dobio je vrlo jasan odgovor: „Nisi mali. Čuvaj sebe, pusti mene.“ Sve mu je bilo jasno, u petak se na saslužanju izvinio islednicima i rekao da ne može više da ih laže, njegov predpostavljeni znao je sva njegova dela ili po Udbi nedela. Ne samo da je znao, već ga je, kako bi modernim pravničkim rečnikom rečeno, podstrekivao. To udbaškim ušima nije bilo milo. Ali pustiše ga, sa naređenjem da se i u ponedeljak pojavi u njihovoj kancelariji. Došao vikend, gde će - šta će, aj kod strica koji proveo više godina na robiji zarad pripadnosti strani koja nije pobedila u ratu. U ponedeljak se vraća na saslušanje. Kako je jasno da je bio praćen, a zbog praćenja i pušten u petak, nije mogao ništa da prevari svoje progonitelje.
 -Bio si kod strika, je li?

-Jesam.

-I šta ti kaže taj matori zlikovac?

-Kažem ja njemu da ste mi uzeli pasoš i da me svaki dan saslušavate, a on mi kaže: Nije strašno. I pita me stric: Jel ti prete robijom? Kažem: prete. Kaže on: I to nije strašno, robija može da se preživi, a možeš i da umreš na robiji, pa i to nije strašno. Pitam: Kako nije strašno, šta je onda strašno?  Strašno je kad te oni procene, pa ti predlože da radiš za njih, a ti ne možeš to da odbiješ. Onda si govno od čoveka, to je strašno!

Više ga nisu ništa pitali...

Autor Miša Matić

Komentari

Komentari