Strah u Toskani
Foto: 
Svetlana Slijepčević

Strah u Toskani

Crnjanski je svoju putopisnu prozu o Toskani nazvao „Ljubav u Toskani”. Razmišljam o tom naslovu... Ovde je stvarno sve podređeno romantici − vino, ukusna hrana, nežni pejzaži s mekim prelivima boja, ljupke fasade, ušuškane ulice, starinski putevi i cigle s patinom istorije, ozarena lica slučajnih prolaznika prepuštenih sebi...

Toskana meni daje nešto drugo, nešto čemu se nisam nadala. U poslednjoj toskanskoj noći mislim o svim strahovima koji nas opsedaju. Psihoanalitičari kažu da nas strah i blokira i čuva, da je zaštitnik našeg nagona za samoodržanjem, ali to je onaj iskonski − strah od smrti, strah da se jednog jutra nećemo probuditi, ne u Toskani nego bilo gde gde nam svest može dopreti.

Ja, međutim, mislim o onim socijalno-emotivnim strahovima. O udavnim strahovima.

Šta će pomisliti komšinica ako izađem namrgođena i zaboravim da joj poželim dobro jutro? Šta ako se uspavam za posao? Šta ako izgubim posao? Pa ne isplatim sve kartice? Ako ne budem imala para za ratu kredita? (Nemam nikakav kredit, samo pitam!) Šta ako poskupe cigarete? A meso? A limun (otrovni)? Šta ako ne dobijem Taj Posao? Šta ako me bude boleo zub, pa moram kod zubara? Šta ako me on ne pozove više nikada? Šta ću ako prestanem da volim? Šta ako više nikada nikome ne budem centar sveta? Šta ako dobijem alergiju na lek? Ili na morske plodove? Odjednom sam postala alergična na tunjevinu, sad mogu odjednom da postanem alergična na nešto drugo, zar ne? Šta ako meni više niko nikada ne bude Takav Centar Sveta? Šta ako drugarica ne dobije bebu, a toliko želi? Šta ako razočaram svoju mamu? Šta ako ne budem imala para da kupim kaput kakav želim? Šta ako tata ne dobije penziju, jer je ova zemlja katastrofa? Šta ako propustim autobus? Šta ako se on ne snađe i razočara u svoj izbor? Šta ako ona ni ne zna koliko je sve promašeno što misli i radi? Šta ako se ugojim i budem debela za svoju omiljenu haljinu? Šta ako nisam dovoljno lepa? Ni pametna? Šta ako nisam dovoljno dobra, a iskreno se trudim najbolje što umem da budem najbolja što mogu biti? Šta ako se ljudi inače ne trude, jer ne misle da se treba truditi? Šta ako grešim u svemu što pomislim? Silno grešim u želji da ne pogrešim? Šta ako su mene lagali da se dobro dobrim vraća? Šta ako sam zaboravila da isključim peglu? Šta ako mi dođe prevelik račun za telefon? Šta ako se pokvari autobus i zakasnim na intervju? Šta ako se nikad više ne sretnemo? Šta ako mi se ispuni želja? Šta ako mi se ne ispuni želja? Šta ako zaboravim kumin rođendan? Šta će pomisliti o meni? Šta ako ispadnem glupa pred nekim? Ili smešna? Ili bezobrazna? Ili bahata? Šta ako nikog nije briga šta mislim i pišem, a ja i dalje mislim i pišem? Šta ako se istorija ponavlja? A ako se nikada ne ponovi takva sreća kao onog jutra? Šta ako i druge koče strahovi, a ja pogrešno pretpostavljam? Šta ako se drugi ne pitaju hoće li te povrediti? Šta ako nikom nije važno kako se osećaš? Šta ako je čovek uvek sam, osuđen da bude kriv i sam?

Šta ako ljubav ne nađe svoj put iz Toskane, a strahova se nikada ne rešimo?

Šta ako strah pobedi ljubav? U Toskani ili bilo gde?

Svetlana Slijepčević

Komentari

Komentari