Foto: 
Jerry Miller

Sudbonosno da, možda, ne

Dođu te neke godine u kojima ti ljudi odmah po pozdravu upute pitanje:

"Ima li šta novo, kad će svadba?"

E, sad lako je onima koji na to lako odgovore, ili im pitanje bude smešno. Iako neretko takva pitanja smatraju vrlo ličnim i nepristojnim, oni ne znaju da je dobro dok  ih pitaju. Ne znaju da i za to može proći vreme, da može doći dan kad se tome više niko neće nadati.

Ima i onih koje  to pitanje zaboli.

Na stranu pojedinci sa čijim izborima se ne slažemo, ili ih ne razumemo, postoje i muškarci i žene koji žele brak, ali to jednostavno ne uspevaju ostvariti. Nevažno kojih su godina, kakvog obrazovanja, fizičkog izgleda i materijalnog stanja ta bolest je sve više prisutna. I dok se familija i okolina ne mogu načuditi što se ne žene i ne udaju, taksativno nabrajajući sve njihove kvalitete, oni i pored želje ne uspevaju da naprave taj očekivani korak.

Postoje devojke koje žele brak. Onako klasičan, običan, kao onaj u kome su odgajane. Da muškarac bude oslonac porodice i ljubavi, da im deca budu zdrava i uspešna. Da rade, stvaraju, da se druže i ispunjavaju živote svim onim što dani donesu. Čudno, ali baš takve devojke se zaljube u muškarca čija je najveća ambicija pogodak na tiketu iz kladionice, ili pak u onog koji toliko voli žene da bi mu život kraj jedne bio ravan smrti...

Ali, nisu svi muškarci površni hedonisti. Ima i onih koji žele da se bude kraj voljene žene, da na ramenu nose sinove koji imaju majčine oči. Da se zauvek predaju i budu voljeni. Kako onda zavole devojke koje svoja buđenja zamišljaju isključivo negde na Sejšelima, one što svoj stomak smatraju idealnim mestom jedino za pirsing? Kako  im srce zaigra za onim što misle da je karijera jedino što može ispuniti život?

Ne znam kako se takav nesklad pogleda na život uopšte spoji, ali znam da su takvi parovi dosta česti.

U nadanjima da će se njihovi partneri promeniti i jednog dana poželeti da umesto noćnih provoda presede uz decu kojoj rastu zubi potroše želje, a i godine.

Teško se ljudi menjaju, teško i sporo.

Sve je manje srećnika kojima se poklope želje i potrebe. Sve više je onih koji ostaju zarobljeni u vezama bez perspektive. Zakasnivši za nove početke, tavore strahujući od samoće. Oni malo hrabriji samuju nadajući se da će jednog dana naći sasvim obično stvorenje sa kojim će spremati nedeljni ručak i ići na letovanje. Dok čekaju bole ih lične patnje i prigovori roditelja koji stare i vape za unučićima.

Ako već mislim da se ne bira proračunato i ciljano, znači verujem u izbor srca, verujem da je za brak i stvaranje porodice potrebna ljubav. Da li nas baš ta ljubav spoji sa ljudima koji žele neke sasvim drugačije stvari od nas? Da li je onda to uopšte ljubav?

Brakova je sve manje, zatvaraju se škole, sve više je praznih kuća… Svejeno je da li ćemo zaključiti da je to kob savremenog doba ili samo sebičnost i nedostatak ljubavi, bez porodice nam nema života.

Lela Milosavljević

Komentari

Komentari