Foto: 
autor nepoznat

Sunca i soli...

U trenutku kada se rađa dan sve se magli. Kristalne čestice tada plove vazduhom, a misli zastanu na trenutak. Taman toliko da se rodi Sunce. Isti ambijent postaje drugačiji. Kao da nemaju dodira jedan sa drugim, pejzaži počinju da se menjaju, dobijajući nov prizvuk kako menjaju tonove. Sinestezija tada ima najveći učinak.

Mislim da su simbolisti provodili dosta vremena u ovakvim situacijama, kada nisu pisali poeziju za kafanskim šankom u zadimljenim prostorijama. Ili kad nisu halucinirali od opijuma i zamišljali slatke krajeve sa slabijim polom. Jer ova slika o kojoj pišem menja boje pred očima. U svega trideset minuta postaje od crvenkaste, preko svetlo braon do plave boje. Nebo je purpurno i zlatno. I sada osećam povetarac po rukama. Jonsko more se proteže u nepovrat, ali mi se u mislima često vraća. Miris soli na koži, u porama prenet iz vode na svaki kamenčić na plaži, a sa plaže u kutiju sa uspomenama i hemijskom nečitko napisan datum i mesto, čisto da se zna kada je to Sunce izlazila ovako jako boreći se sa Titanima da ga puste na slobodu. Kada je izvan površine vode, ono je još jedanput uspešno iznelo pobedu. Ovo vojevanje prerasta u lepoticu od prizora dok zagledana puštam da mi zorni zraci miluju zenice. Skupljajući kapke i šireći ih poigravam se prelamanjem svetlosti i objekata. Stvaram efekat kaledioskopa i uživam u sopstvenoj maštariji, diveći se lepotama prirode Mediterana.

Do prvih turista ima još dosta vremena. Kada dođu neće ih sačekati ovaj prizor, već nešto mnogo svakodnevniji i manje jedinstven momenat koji preti svakog časa da nestane. Preti da preraste u dan, letnji dan ogrejan Suncem i toplotom i grajom i gužvom. Mnogo glasova i mirisa prženih krofni, vike na stranom jeziku i buke omladine. Ovaj trenutak je baš zato dragocen. Samo nekolicina zna za ovaj dan, tren i čas, i svima će ostati u sećanju na svoj način. Svako će ga se sećati samo onako kako ga je on upamtio. Svaki pokret načinjen menja uspomenu.

Moja ima ribara na pučini. U noći je pecao, spustio mrežu, i još je tu. Osvanuo u istom položaju kao što je započeo ovo snevanje. Pogrbljen, odagnjuje letnju noćnu jezu svojim položajem tela. Zagledan u dno, ili pučinu, ne vidim dobro, jer mi Sunce i dalje obajsava lice. Mrštim se i pokušavam da ga što bolje vidim, ali starca više nema…

Sunce je u svom punom sjaju, i sada je već blizu podne. Cela slika je izmenjena. Umesto starca sada je tu šetač po plaži, kojeg brige more i jasno to vidim na njegovom licu. Umesto čamčića za pecanje, sada je na pučini brodić sav ofarban u belo. Samo pluta po vodi, a ljude na njemu ne vidim. Da li su tu ali je previše daleko pa ne vidim, ili ih nema… ne mogu reći sa sigurnošću.

Svoj prizor gledam kroz tamne naočare. Dok se slike smenjuju, dan odmiče, a osećaj se ponovo budi i želja za povratkom opstaje. Ljudska potreba da se vrati mestima koje je posetio I obelodani subjektivni doživljaj u svojim mislima… I dozvoli danima kao što je ovaj da se ustoliče i nađu prvenstvo među svim onim tmurnim danima punim nepravde i melanholije. Ovakvi dani da postoje češće u mislima, kako bi uspostavili balans, ravnotežu u danima sa starcem koji se zagledao u bezdan, sedeći toliko dugo u jednom mestu da više i ne očekuje ulov. Samo Sunca i soli…

Komentari

Komentari