Super ti je stav! Gde si ga nabavio?
Foto: 
Anne Marie Cunningham

Super ti je stav! Gde si ga nabavio?

Da je živ, Klarens Irving Luis bi se danas veselo igrao na terenu adolescentskog slobodnog izražavanja. Slatko bi se smejao načinu iskazivanja stavova današnje omladine. I najzad, gorko bi oplakao način na koji ti klinci danas stiču stavove i (ne) razvijaju shvatanja.

Klarens Irving Luis je bio jedan od najistaknutijih logičara u SAD-u (1883-1964). Osnove njegove logičke teorije su Djuijev instrumentalizam, Persova teorija značenja, Kantov apriorizam. Njegov konceptualni pragmatizam, kasnije obogaćen logičkim pozitivizmom je izazivao velike raspravke (ideje Čarlsa Morisa kasnije) .

Elem, po Luisu postoje dve vrste saznanja: analitičko i empirijsko. Analitičko saznanje je opskrbljeno stavovima koji su istiniti isključivo na osnovu logičkoh razmišljanja, lišena iskustva. Empirijska saznanja su istinita isključivo na osnovu iskustva, bez logičkih primesa. Kako ova dva vida saznanja ne isključuju jedno drugo, već su međusobno zavisna, umesto da instrumentalizam i apriorizam dovede u sukob (što se do tada uglavnom radilo u savremenoj filozofiji), on je pokušavao da ih spoji u jednu celinu.

Današnja omladina; omladina koja je u večitom sukobu sa sopstvenim shvatanjima i napretkom, omladina koja je u konstantnim sukobima sa ostatkom sveta, omladina kojoj je materijalno bitnije od duhovnog i emocionalnog stanja; ta omladina danas ima veliki problem da adekvatno izrazi stav, pa se shodno tome služi raznim shortcut-ovima i copy-paste principima, iz sve snage pokušavajući da deluje zrelo. Kontradiktornost u svemu tome je to što se; trudeći da budu originalni; ovi mladi ljudi i “neshvaćene duše/umetnici/sanjari”, uporno služe principima koji su zastupljeni kod širih narodnih masa. Originalnost gubi smisao, jer danas je originalno ono što je već izlizano i lišeno dubljeg koncepta. Retkost su ljudi sa stavovima koji u svoj svojoj kompleksnosti imaju udeo iskustva koji ne isključuje udeo logike i obrnuto. Oni koji vagaju, pa se čas opredeljuju kao iskustveni, čas kao logičari, oni su uglavnom stav stekli od ljudi iz neposredne blizine ili medija koje idealizuju. Njihovi stavovi su pozajmljeni a o iskustvima govore na način “rekao mi jedan čovek/žena, našao sam na internetu” (Apriorne forme uslovljavaju iskustvo, ali važe samo za iskustvo, što prosečni današnji tinejdžer nema u vidu, pa se iskustvo bilo koga drugog kopira ili preuzima kao svoje i iako današnji omladinac zapostavlja logički deo, biva uveren u ispravnost svojih stavova, što obzirom na okolnosti i nije njegova krivica). Dakle, u većini slučajeva, iskustva su pozajmljena, prepričana, parafrazirana, ili iskarikirana. Stavovi su postali kao one samolepljive sličice koje smo kao mali dobijali uz čokoladicu “životinjsko carstvo”: nađeš onu koja ti se sviđa po “senzibilitetu” i nalepiš na mesto pod moždanom kapom gde piše “stav”.

Neonacionalizam, ekstremni patriotizam i lokal patriotizam su najčešće zastupljeni među današnjom klinčurijom (govorim o onom problematičnom delu omladine). To su mladi ljudi koji su za vreme NATO bombardovanja u jednom slučaju bili u pelenama, u drugom ih otac i majka još uvek nisu planirali zbog situacije u kojoj se naša država našla. To su naše nade kojima ćemo ostaviti ovo ratom, sankcijama i političkim obračunima ojađeno tlo. Ali ista ta klinčurija uvek zna da iz sveg glasa rikne “Kosovo je Srbija”, “Srbija do Tokija, “Ubij pedera/Ustašu/Baliju” i mnoge druge zabrinjavajuće slogane koji valjda treba da odbrane stav države i osiguraju nacionalni integritet. 

Fenomen ovog podneblja je da raširenih ruku prihvatamo sve o čemu blage veze nemamo, jer je “domaće i naše”, a da odbacujemo sve što bi nam koristilo, jer to nije deo “naše” tradicije, što s druge strane govori o nedovoljnoj ili nikakvoj upućenosti u samu tradiciju našeg naroda. Naravno, takvi stavovi koje zastupa današnja omladina, uglavnom su preuzeti od nešto starijih nacionalista i patriota koji su na isti način stekli te stavove. Lančana reakcija, koja se iz godine u godinu ponavlja, dovela je do toga da svako ko danas ima stav poduprt iskustvom i logikom, jeste domaći izdajnik, ili jednostavno ludak ili budala.

Ono što mi sami radimo našim potomcima jeste to da im ne dajemo dovoljno prostora za razmišljanja na objektivnom i nesebičnom nivou (do koga se pak dolazi subjektivnim ispitivanjem, ali i radom na toj istoj omladini u detinjstvu), a previše prostora za idealizovanje potpuno pogrešnih ljudi i potpuno maloumnih “stavova”, kojima oni, u nedostatku adekvatnih izvora (a u mnogim slučajevima i roditeljskim zapostavljanjem deteta, što opet povlači nedostatak vremena i trku za novcem čoveka današnjice) podležu, pa smo nehotično izgradili pogon za stvaranje agresivnih i netolerantnih, te površnih poluljudi sklonih predrasudama. 

Ivana Pekić Malimarkov

Komentari

Komentari