Foto: 
Kim Schuster

Tata

Tačno je četiri godina od kako si me ostavio i otišao na nebo. Dani prolaze, a vreme ne leči rane... Fališ mi sve više i više...da te bar mogu još jednom videti, zagriliti, poljubiti, reći ti da te volim...i pitam se kako je tebi gore? Ne znam šta da kažem... Ne znam kako da ti dočaram koliko mi fališ... Koliko sam suza isplakao... Sad sam siguran da vreme ne leči rane... Nema tog vremena koji će izlečiti te rane... Može ih samo ublažiti... Žao mi je ako sam te ikad povredio, makar imalo... Tako mi je prokleto žao za svaki dan kad ti nisam rekao koliko te volim i koliko mi značiš... Tako te prokleto volim i toliko mi je žao sto sam te morao izgubiti da to shvatim... Sad tek vidim koliko si mi značio i značiš... Hvala za svaku tvoju lepu reč... Hvala što si se uvek radovao sa mnom... Hvala za svaki tvoj slatki osmeh, bilo iskren, bio podrugljiv. Hvala za naše razgovore o mojim ljubavima, školi, životu... Toliko mi dođe da vrištim da se vratiš i još uvek imam osećaj kao da ću te videti kako ideš u komšiluk... Ne mogu ti ni opisati koliko mrzim to što te više nema, kako se grozno osećam, kako neprestano mislim da sam ti mogao češće govoriti koliko si poseban i koliko te volim... Neopisivo mi fališ, Milorade moj... Nadam se da si srećan negde gore... Volim te i uvek ću te se sećati...
Tvoj Siki.

Siniša Stamenković

Komentari

Komentari