Telegencija
Foto: 
Đura Greenfish/Osvald Tomović, redizajn Emilija Vlajev

Telegencija

Gledam svoja posla, retko gledam TV, gledam slike, slušam zvuk. Svakog jutra gledam dva goluba na simsu ispred prozora. Eto gledam, imam oči, tome služe. Slušam, jer imam uši i razmišljam...

Razmišljam... Trenutno je malom broju ljudi dobro u ovoj i ovakvoj zemlji, svakakve se gluposti mogu čuti sa mal’ne bezbroj televizijskih kanala, svakakve se izjave čitaju u nepreglednom nizu elektronskih i štampanih medija – doba svaštarenja je počelo odavno i traje. Ipak, u jednom se i ‘svaštari’ i oni drugi slažu, skoro svi; stanje nije dobro. Nije dobro, a poručuju nam “sluge naroda koji su umislili da su gospodari” da je teško i neizvesno kad će biti bolje. Laže i paralaže nas više ne dodiruju, jer ih je bilo za izvoz, a i danas ih ima. Prosto zanemarujemo poguban uticaj zla, ignorišući ga i letargično prihvatamo da se nama manipuliše ko beslovesnom stokom... Perfidno razrađen sistem kazne i nagrade je u sprezi sa sistematskim obesmišaljvanjem svih vrednosti i uništavanjem obrazovnog sistema doveo u žižu javnosti likove koje nikad, ali baš nikad niko ranije ne bi pustio iz kuće, ili ustanova zatvorenog tipa. Postali smo taoci raznih “službi” “stranaka”, “vlasti”...

Svejedno, neko u ovoj državi biva nagrađen. U vidu novca, plaketa, ordenja i svakojakih drugih načina... Neko biva nagrađen! Pitam se, onako razmišljajući, da li bih prihvatio nagradu u ovoj državi? Da li bih bio profesionalan i da li bih mogao da “racionalizujem” da ja eto “umereno sarađujem” sa onim istim likovima koje intimno i javno smatram stokom i zlotvorima najgoreg reda. Da li bih uzeo stan, seo na položaj, primio nagradu iz ruke onih koji su finansirani iz budžeta, onog istog u kom se ogleda sva nesposobnost današnjih sluga naroda. Razmišljam o pojmu “kolaborater”, o sinovima vlasnika medijskih kuća koji gaze decu po ulicama i ne bivaju kažnjeni, o unucima koji stoje u prvom redu sa jednim od sedam predsednika “nuklearnih sila”, o gangsterskom ustrojstvu, o histeričnim kezovima, bahatom dernjanju, o “legitimnom genocidu” koji se sprovodi nad srpskim narodom od strane “vlastodržaca”...

Eto razmišljam... Pokušavam da sagledam problem sa svih strana i shvatam da strana problema ima mnogo, ali da rešenja ima malo, jer shvatam da isti oni koji preko svojih piona u odelima sede negde tamo i šire svoje zlodelanje ovde, razmišljaju, kao i ja, uz pomoć svih mogućih i nemogućih sredstava (za koje mi bivamo ucenjivani) i da je njima lakše, jer oni igraju „riziko“ bez realnih posledica, a mi ovde smo samo male plastične figurica u njihovim glavama... Njima mi i naši životi nisu bitni, mi smo samo jedna mala beznačajna teritorija na mapi, koja se drži pod kontrolom, mi smo samo broj, vrlo neodređen i nejasan u njihovim mislima. Pitam se, onako razmišljajući, kada smo mi to sebi postali nevažni, kada smo prestali da gledamo puteve,  gradove i sela, kada smo prestali da gledamo sebe van svojih stanova (iznajmljenih, „stečenih“, „otkupljenih“ i najređe radom zarađenih) i pitam se da li bih primio nagradu... Da li bih bio onaj koji se zahvaljuje na tome što je dobro odigrao svoju ulogu u poslednjih četvrt veka, za koji svi znamo kako je izgledao, da li bih se uslužno kezio, da li bih se svojim znanjem i položajem razmetao i da li bih bio profesionalan lajavac i kreten za plaketu, orden ili pare. Razmišljam, eto, da li ja to samo pišam uz vetar, ili su „poturice“ ipak gore i gledam u golubove, gledam u nebo i razmišljam... Onda mi padaju pojmovi „stid“ i „sramota“ na pamet i sećam se scene kada sam poslednji put pitao: „Kako te nije sramota?“ i video u crnim očima potpuno nerazumevanje i neshvatanje i setim se svojih misli „bog te mazo, pa ovaj ne shvata ništa, on čak i ne kapira da bi trebalo da ga bude sramota“ i sećam se osećaja gađenja prema toj kreaturi...

Zapitam se nad samim sobom koliko koštaju pojmovi, misaone konstrukcije, želja i volja da se doprinese boljitku na mikro i makroplanu, razmišljam o žrtvama i zločincima i gledam kroz prozor i ne znam da li je dašak vetra samo iluzija u svojevrsnom “Truman show”-u, ili je stvarnost koja nas okružuje svedočanstvo dugo taloženih mržnji sa retkim prosijavanjima nečega lepog...

Eto, nisam pametan...

foto: Sébastien Bertrand

Komentari

Komentari