Foto: 
autor nepoznat

,,Treba li vam što? Zraka možda?“

Setni su dani kao ovi. Letargijske noći i magnovenjska jutra. U neznanju se leže, u bolu se ustaje. I sećanje traje ali bledi. Čežnja za čežnjivim pogledom i iskrenim osmehom, tako dugo traje. U ljusci jajeta rađamo se, u ljusci živimo.

,,Treba li vam što? Zraka možda?“ Možda baš zraka... Možda nam svima treba vazduha sa vrhova planina i pluća širine vojvođanskih pašnjaka, tako zdravih kada niknu usevi. Tako žutih poput prstiju žuljevitog ratara koji se nada boljem a u lošem gasne. Život u memli i zagušnici, hoće većega i boljega, ugasnuće ako posustane, a posustaje. Iz dana u suton odlazi na počinak sa manjkom zraka u sebi i voljom tihim plamenom koji drhtavim rukama zaklanja da se ne ugasi.

,,Treba li vam što? Zraka možda?“ Sećam se tog pitanja. Goni me poput večnosti predaka i duha istorije ljudske i arhetipa u nama koji gazi razum kada se najviše uzdamo u njega. Ostajemo bez ,,zra“ kada najviše udišemo, a tako malo dobijamo. Ugušićemo se i potonuti u težini volja i želja sopstvenih, onih koje je čovek naučio od pretka mu.

,,Treba li vam što? Zraka možda?“ Treba! I te kako nam treba zraka, sunca i mora, sa izvora nam rodnih i preporodnih majčinskih dojiljskih jutara, mleka i sira, kanjona i Morača. Treba nam kamen naš daleki kojem žudimo, a od kojeg smo se tako lako odvojili trčeći ka zgradama, svetlima, poslovima, novcima, papirima, zalogajima minimalističke hrane ljudi koji propagiraju srž u malom, oduzimajući nam ono za čim žude naša čula.

,,Treba li vam što? Zraka možda?“  Ugušili smo se u nadanjima i shvatanjima novonastalih ideologija i propagiranja života tamo negde, tako daleko ali opet na korak od nas i truda i rada u tamnicama i tvornicama bičevaoca i podanika bičevatelja uniznih niskih samopouzdanja, a tako gromoglasnih u svojim domovima, na svojim bližnima. Okrenuli smo leđa u gordosti, i sada tugujemo i zbunjeni smo odabranim ciljevima koje mrzimo a divimo im se.

,,Treba li vam što? Zraka možda?“ Ništa više nama ne treba. Što nam je dato – izneverili smo. Što smo stvorili – srušili smo. Što smo dobili – polomili smo. Nad polomljenim – plačemo. Dete u nama nezadovoljno je, a ne zna odakle to nezadovoljstvo kada smo svo vreme slušali nadređenog. Divimo se lošima, progonima dobre. Kaljamo identitete u cilju neidentifikacije kao sinonima slobode.

,,Treba li vam što? Zraka možda?“ Trebalo je. Sada su nam lica pognuta, dok preko naših leđa oru ralovima naših predaka. Umesto u suzama radosnicama, sada smo u plaču naroda svog. Gazimo predanja u cilju pokolenja koje žalimo.

,,Treba li vam što? Zraka možda?“ Ništa sada. Ugušili smo se.

Komentari

Komentari