Foto: 
Olga Tomović

Ugašena ognjišta

Poslednjih deset godina najviše ima onih bajki o ljudima koji su iz gradova emigrirali na selo, a ne obrnuto. Povratnici ili početnici. Zov zemlje I zov prirode protiv gradskih gužvi I nesigurnog bivstvovanja. E, te priče su slučajevi. Pojedinačne storije ljudi koji su ugušeni I ispljunuti iz smoga prekoračili prag tolerancije prema gradskoj neljudskosti I preselili se na neko imanje predaka ili prodali šta su imali u gradu I kupili imanje nekoga kome se smučilo seosko nemanje.

Demografski podaci ne lažu, sela se prazne brzinom otkucaja časovnika.

Vojvođanski salaši trunu, prodaju se za male pare. Avetinjski šušte suvi čokoti kukuruza iza praznih štala I polupanih prozora napuštenih kuća. Miriše na ustajalu vodu iz zapušenih plavnih kanala. Sa prvim sumrakom slaba ulična rasveta priziva samo duhove predaka da prošetaju praznim ulicama polumtvih sela.

Iza Valjevske Mionice, na dvadesetak kilometara, selo Brežđe. Duboko u planini, raštrkanih kuća, bez puta, ali sa mostićem preko potoka koji je podigla Evropska Unija I betonirala samo deset metara puta pre I posle mosta. Prizor za neverovati. Tucanikom, kroz šumu, izbija se na malu seosku školu I crkvu. I tu je kraj. Centar sela.

A selo bajkovito. Stara domaćinstva rasuta po bregovima I krave koje šetaju po drumovima I livadama, a prate ih starice dečačkog stasa, vitalne I oštroumne…i same. Ognjišta održavaju samo satci I par porodica koje decu školuju u Mionici. Nema prinova. Ali ima svega što duša I telo trebaju.

Moderan domaćin ima auto da ode do grada I da nabavi šta mu treba mnogo dalje od sela. Selo je samo za živeti I preživeti. Starice kuvaju zimnicu za unuke po gradovima I sede uz ognjište nadajući se zvuku automobila. Zdrave su. Nemaju taj luksuz da poboljevaju tako daleko od prvog lekara, a nemaju ni penziju da se opuste I stare uz televizore. Rade dok ne padnu. Rade I žale za danom koji će neminovno doći, tuguju unapred. Tuguju, jer će se ognjišta sa njihovom smrću ugasiti I selo će zamreti.

Baka Simka loži I kuva novu turu ajvara za decu u velegradu. Obraduje se svakom ko naiđe kao da joj je rod najrođeniji I priča, priča o danima kako je bilo I gde su joj deca, a gde unuci I gde je muža sahranila I de su joj komšije otišle ili sahranjene. I očima se sve manje osmehuje.

Prva komšinica joj je rođaka, starica koja ceo dan juri nestašne krave po brdu. Ne mora, kaže, ali voli. Sama je I nema dece, nema kome da kuva, udovica je, poklonila bi kuću I imanje nekome da dođe I sa porodicom održava vatru da se ne ugasi, da joj dom ne umer sa njom.

I posećuju se starice, sede, pijuckaju kafu I pričaju, raspredaju o tome kako će I šta će, a ništa neće biti, jer se njihovo potomstvo na selo neće vraćati. Baba Simkina kuća dvesta godina stara, nikada bez domaćina, čekaće unuke da se umore po gradovima, da navrate na izvor i zaleče rane od gradskog života.

 

Srpska sela, tuga i lepota istovremeno. Bez perspektive za opstanak, bez dečjeg plača. Srpska ognjišta - usamljene relikvije prošlosti.

Komentari

Komentari