Foto: 
autor nepoznat

Uzroci naših posledica

Zagrebati ispod površine užasa, narodski rečeno: tražiti đavola. Težak i nepopularan posao. Onaj koji se radi uz rizik dolaska do bolne spoznaje da je uzrok mnogih naših posledica možda u velikoj meri u nama samima?! Kažu: ne postoji dno, postoje samo pregrade. Kada će poslednja pregrada biti i zadnja, zavisi isključivo od nas. Zavisi od naše spremnosti da se pogledamo u oči, i naše odlučnosti da krenemo ka vrhu. Potreban nam je taj voljni momenat. Sve počinje pronalaženjem uzroka. Put do uzroka, je u velikoj meri i put ka svetlosti, i ka uspostavi nekog novog, pravednijeg, i kulturnijeg društva. Uzroka je mnogo, a onaj koji se odnosi na našu savremenu porodicu i njenu evoluciju u minulih pedeset godina, je samo jedan od razloga loše slike našeg društva prema kojoj izražavamo javno negodovanje, ali prema kojoj, u isto vreme- da se ne lažemo, imamo i prećutno odobravanje. Zašto je to tako?

Kultura mediokriteta i princip etičke atrofije

Da počnemo od porodice! Koja je razlika između prosečne porodice u Srbiji s početka 20. veka u odnosu na onu koju uz naravno, prisutne izuzetke imamo danas? Recimo, 1900. ili 1920. godine, prosečan Srbin je u 90% slučajeva bio stanovnih seoske sredine, i kao takav živeo je isključivo od plodova svoje zemlje. Dakle, naš bliski predak nije u tolikoj meri zavisio od političke volje, političkih sistema, raznih veza, i raznih oblika veštački nametnutog, ili veštački ustrojenog tržišta. Dokaz toj tvrdnji je i činjenica da su Srbija i Austrougarska najveći nivo robne razmene imale baš u deceniji koja je prethodila Velikom ratu, odnosno kada je bilo jasno da "veliko puškaranje" nije moguće izbeći. To nas dovodi do zaključka, da je tržište kao osnov egzistencije, ali i kao osnov pukog preživljavanja, tada u mnogo većoj meri bilo okrenuto svojoj logici, svom racionalnom toku, odnosno nekoj svojoj prirodi. Da se razumemo: politika je uvek bila neizostavni deo društva. Odnos politike i društva je vrlo sličan odnosu partnera u tangu. S tim što je u tom plesu u dvoje, politika taj plesač šeprtlja koji svog partnera često gazi po prstima, pa pored mnogih dobrih efekata, izaziva i one krajnje negativne posledice poput: lošeg političkog uticaja, nepotizma i slično. Ipak, epoha koju smo uzeli za primer, dakle početak prošlog veka, je zbog svoje društvene konstrukcije, bila daleko manje podložna pomenutim anomalijama, pa je samim tim u mnogo manjoj meri dolazilo do moralne degradacije čoveka. I opet imamo porodicu kao centar svega! Takvo društvo je diktirala porodica! Jedinka koja je sa određenim vrednostima stasala u porodici, je te vrednosti reflektovala na društvo, a samo društvo je doživljavala kao poligon za dalje napredovanje i usavršavanje, odnosno kao prostor za zadovoljenje kulturnih, subkulturnih, ideoloških, pa i nacionalnih ambicija. Uzmimo jedan primer... Srbin s početka 20. veka je prosečno bio mlad, žilav, snažan, zdrav; bio je vlasnik svoje zemlje; nije bio rob banaka i kredita; drugim rečima: bio je gospodar svoje sudbine, svog posla, i svoje egzistencije. Taj Srbin se na Ceru i Kolubari osim za slobodu kao duhovnu i ideološku kategoriju, borio i za slobodu kao vrlo egzaktan i opipljiv pojam. Borio se za sebe, svoju porodicu; i pre svega za svoj imetak, odnosno borio se za pravo da bude vlasnik svoje zemlje. Srbin tog doba je imao sveže sećanje svog oca, dede, ili pradede o tome: šta znači biti "obespravljena raja"? Šta znači biti kolonija; i koliko je teško nemati svoju imovinsku kartu?! Boreći se za slobodu, on se u stvari borio za društvo koje mu je omogućilo da bude svoj na svome, a to društvo je stvorio on! A on kao takav, sa određenim vrednostima i sposobnostima nije "pao s Marsa"! Sposobnu, slobodoumnu i etički potkovanu jedinku, koja je u stanju da stvori sposobno, ili bar relativno sposobno i slobodarsko društvo, ali i društvo koje ima određenu kulturnu crtu i koje počiva na etičkim principima stvara porodica! Društvo je bilo i ostalo samo multiplikacija dominantnih osobina njegovih jedinki. Zdrava krvna slika je samo odraz zdravih krvnih zrnaca. Ne postoji zdrava krvna slika koju čine bolesne jedinke, odnosno bolesna krvna zrnca. Na kraju krajeva postavite sebi pitanje: Da li bi vojvoda Stepa od srpskog seljaka mogao da napravi heroja kojem na hrabrosti i odlučnosti zavidi čitava Evropa, da taj običan i prosečan Srbin nije učen i vaspitavan da bude takav? Odnosno, na vrhuncu deskripcije njegovog habitusa: da nije imao motiv da bude takav? Naši generali, ali i šire gledano, naši učitelji, profesori, pa i političari, daju samo završni pečat našem biću, ili slikovito: stavljaju šlag na tortu. Još slikovitije: proces lupanja i mućenja jaja, kao i proces pravljenja kore ili osnove, odvija se u porodici.

E sad, potrebno je napraviti jednu malu ogradu. Porodica s početka prošlog stoleća koja je uzeta kao u osnovi dobar primer, nije bila ni idilična ni savršena. Naprotiv! Ona je po mnogo čemu, pogotovo iz današnjeg ugla gledano, bila dekadentna, nedovoljno obrazovana; ili gledano iz ugla opštih ličnih prava i sloboda, bila je previše konzervativna i patrijahalna, a posebno je žena u takvoj porodici bila obespravljena, pa i tlačena. Takva porodica je morala da se menja, da evoluira, i tu nema nikakve dileme. Ali, da li je kroz 20. vek ona evoluirala u pravom smeru, ili je ta evolucija negde usput skrenula s puta? Osim što smo poslednjih par decenija oboleli od hedonizma, koji je nekadašnje lično životarenje, pretvorio u sve prisutno lično iživljavanje; čini se da smo postali vični u proizvodnji mediokriteta. Šta više, razvili smo čitavu kulturu mediokriteta! Postali smo robovi haotičnog stanja, robovi pogrešnog sistema vrednosti, koji je opet po principu "hrane koju naš želudac može da svari" uspostavljen na osnovu naših realnih kvaliteta. Takođe, postali smo robovi razne jeftine propagande, i raznih političkih partija. Koliko god da je današnja jedinka, na žalost bahata u odnosu sa sebi ravnima, toliko je s druge strane pokorna u odnosu prema nekom ko ima moć, vlast i novac.  Ako je nekadašnja jedinka učena da ima isključivu pokornost jedino prema Bogu, pa je to manifestovano i u onoj hajdučkoj zakletvi: "Biti kadar stići i uteći i na strašnom mestu postojati, ne plašim se nikoga do Boga"; kroz proces vaspitavanja današnjih jedinki, redom su amputirane i vera, i predanje, i mit, i sve to skupa zamenjeno je prostom računicom i jednostavnim upustvom: pred kim treba sagnuti glavu, da bi se to na nekom koncu isplatilo. Koliko ste puta u današnjim porodicama čulu sledeće: Ne prijavljuj prestupnika, nemoj da se zameraš? Ćuti šefu i kada nije u pravu, jer šef je šef? Stekao si diplomu, ili nisi- svejedno, uđi u stranku ako želiš posao? Nema napretka bez stranke; ni ja je ne volim- sve su proklete, ali tako se mora? Ne pričaj ili ne piši protiv političara, ne budi lud? Zatim koliko ste puta u današnjem vremenu čuli da se osoba sklona poltronstvu i prećutkivanju nazove pametnom, a da se onaj koji bar pokušava da nešto menja, ili da se bar glasno pobuni, okarakteriše kao budala?

Da li to znači da je današnja moderna porodica loša? Ne, naravno da ne! Ona je samo loše ustrojena, i iako u većini slučajeva ima dobru nameru, takva kakva je, uglavnom podiže jedinke po pogrešnim postulatima, koje kasnije ne mogu da doprinesu društvu na pravi način, ali i koji u nekoj povratnoj reakciji, tako "krivo skrojeni" nisu u stanju da obrazuju svoju svesnu i emancipovanu porodicu. Negovanje kulture mediokriteta, dovelo je do stvaranja pogrešne podsvesti kod jedinke. Pazite: ne svesti, nego podsvesti! Naša svest, bar kada je u pitanju naša percepcija društva je u redu. Mi svesno znamo šta je dobro i šta valja činiti, i spremni smo da o tome govorimo u okviru uže zajednice. Ali, kada dođe "dan odluke", i kada dođe vreme za podizanje glasa, ili za preuzimanje inicijative, ipak, radije biramo da ćitimo, ili da zakucamo na vrata neke dobrostojeće stranke; jer nas naša podsvest navodi ka tome. Jednostavno: tako su nas učili. Ta i takva višedecenijska praksa, dovela je do onoga što bi se moglo nazvati "princip etičke atrofije". Gotovo urođeni nerv kod čoveka da bude pravdoljubiv, da teži jednakosti i slobodi; ne samo da nije ohrabrivan, nego je konstantno sputavan, i zato ne čudi što na nivou društva poslednjih 50 godina, izostaje ozbiljnija i kontinuirana kolektivna reakcija na stvari na koje bi trebalo reagovati. Sve navedeno je samo manji deo onoga što dovodi, ili što je dovelo do prilično loše slike našeg šireg društva, i naše javne, što kulturne, što medijske, što političke scene. Ako tome dodamo i nedovoljan nivo obrazovanja, degradaciju ukusa, sklonost kolektivnom zaboravu, kao i potpuno odstupanje od pojmova kao što su: etno, zavičajna i nacionalna kultura, onda je jasno zašto je naše kolektivno stanje takvo kakvo jeste. Ne zaboravite: Društvo nije uzrok našeg posrnuća, ono je posledica posrnuća koje se desilo u nama samima i u našoj primarnoj sredini.

Jedan plastičan primer. Industrijalizacija i mehanizacija je posle Drugog svetskog rata u naša sela kao zamenu za vodenice donela male kućne mlinove- slične "kruparama". Ova mašina, veličine frižidera ili zamrzivača, koju inače pokreće struja ili nafta, radi tako što na jednu stranu ubacite sirovinu, da bi posle prerade, na drugoj strani izašao proizvod. I upravo princip rada ove korisne sprave je najbolja paradigma principu rada društva. Odnosno, objašnjava koliko je društvo samo sjedinjeni finalni proizvod jedinki u vidu sirovina koje ga čine, a te sirovine proizvodi porodica. Na ovom primeru imamo njivu kao porodicu, jedinku svake žitarice kao sirovinu; sam mlin kao društvo, dok je finalni proizvod javna scena tog društva. Pa, ako u mlin ubacite pšenicu, dobićete pšenično brašno. Ako ubacite kukuruz, dobićete kukuruzno brazno. Ako ubacite ništa- ništa ćete i dobiti. A ako ubacite obično bukovo drvo, samo ćete pokvariti mašinu.

Komentari

Komentari