Foto: 
autor nepoznat

Vreme je da ode, ali nama bolje biti neće

Vreme je da ode! S jedne strane u političku istoriju, s druge u neizvesnu budućnost: da li u egzil, da li pred pravosudne organe, ili u mirnu penziju, to ostaje da se vidi. Cenim da će biti ovo poslednje. Isuviše dobro poznajem politiku i "političku narav", da poverujem da će ona narodna "vrana vrani oči ne vadi" u ovom slučaju doživeti izuzetak. Neće! I oni budući, svesni da će i sami jednom biti bivši, neće dozvoliti da se u političku praksu uvede institucija lustracije i krivičnopravne odgovornosti za političko činjenje. Šta više, svoj put do vlasti krčiće uz obećanje da će se to desiti, ali čim do vlasti dođu, preko noći promeniće priču! Pravdaće se demokratijom, čime drugo?! Demokratijom, koja ne poznaje zabranu i politički progon.

Istini za volju, političar je zaista samo u penziji miran i bezopasan. U svakoj drugoj situaciji, u bekstvu ili na optuženičkoj klupi, postaje povampirena avet puna krvi...  Zamislite samo da je Tadić krivično odgovarao zbog uništavanja vojske, ili Vojislav Koštunica zbog pljačkaške privatizacije koja se desila u vreme dok je on bio na čelu Vlade? Već posle par meseci, u očima naroda bi od krvnika postali mučenici koji trpe torturu zbog svojih stavova, a već danas bi bili političari na slobodi kadri da osvoje 30 i više procenata glasova na izborima. Ovako, i jednom i drugom, dozvoljeno je da do kraja života, preživljavaju svoju političku smrt... Koštunica je to shvatio i povukao se sa scene, dok se Tadić još batrga, pokušavajući da pre svega stranim moćnicima stavi do znanja, da iako je "istrošeni političku kondom", može poslužiti za bar još jednu turu bludnog čina nad sopstvenim narodom.

Opet, poznajem i "srpsku ćud". "Pusto tursko" smislili su Srbi krajem 19. veka, kada su u naletu svoje najjače emocije po imenu nostalgija, nezadovoljni ponašanjem svojih knezova, žalili za vremenom ropstva pod Turcima. Budite sigurni: kada se završi Vučićeva vladavina, a i to će se jednom desiti, neće proći ni godinu dana, a njegovo vreme okarakterisaće se kao "ne toliko loše", dok će novog vlastodršca, ko god to bude bio, sačekati stara, dobra srpska konstatacija sadašnjosti: "nikada nam nije bilo gore". Koliko god da vam se to iz ovog ugla čini kao nemoguće, pa, čak i kao bezobrazno za pomisliti, ukoliko mislite da to neće biti slučaj, verujte mi na reč: Ne poznajete ovaj narod. Ipak, to ne umanjuje potrebu za promenom! Aleksandar Vučić je na vlasti punih osam godina, a dok sa nje siđe, proćiće sigurno najmanje decenija od početka njegove vladavine...

U ovom trenutku, možda je potpuno nepotrebno pomenuti i neke dobre stvari koje su iz toga proistekle; kao što su, kud i kamo, povoljniji spoljnopolitički položaj, i posle dosta vremena ozbiljnije ulaganje u Vojsku Srbije. Čak i ono dobro što se desilo, zatrpano je gomilom gluposti... Nikad prisutnijim stranačkim zapošljavanjem, potpunim urušavanjem značaja Narodne skupštine Republike Srbije, potpisivanjem skandaloznog Briselskog sporazuma, kao i nikad gorom medijskom slikom. I za sve to prevashodnu krivicu snosi Vučić. On je sebi namenio svu vlast; objedinio funkcije predsednika i premijera, i čak mimo Ustava, postao apsolutni vladar zemlje. On je kriv što Briselski sporazum, ako je već morao da bude potpisan, ne sadrži klauzulu koja albansku stranu obavezuje da formira Zajednicu srpskih opština. On je kriv što je nasleđena praksa stranačkog zapošljavanja, u njegovo vreme postala još gora. On je kriv što je Narodna skupština, koja je inače i pre njega ličila na cirkus, za njegovo vreme svedena na nivo vašara. Takođe, on je kriv za katastrofalnu medijsku sliku! Bez donošenja pravih medijskih zakona, i bez odgovarajućeg rada medijskih regulatornih tela, imamo: Pink, Hepi, N1 i Novu, kao podjednako neprofesionalne i neetične dve krajnosti- jedne apriori "za" i druge apriori "protiv" vlasti, dve krajnosti, poput dva kraja medijske propagandne batine, koja uvek u celoj svojoj dužini završi na glavi jadnog naroda. Suma sumarum: Pamtiće njega ovaj narod i po nečemu dobro (verujte mi na reč), ali je došlo vreme da se oštri olovka, i da se na jednu epohu stavi tačka.

Ipak, da se ne lažemo!

Problemi ove države i njenih građana nisu došli sa Vučićem, i sigurno s njim neće ni otići. Zapravo, svako ko misli da Vučić, ili čak njegovi predhodnici: Tadić, Koštunica i tako redom, predstavljaju najveći problem Srbije, ima bar jedan veći problem, i to onaj u svojoj glavi! Podaci koje ću izneti nisu proizviljni, već su rezultat anketa rađenih u posledenjih godinu dana, a ankete kažu: Samo 30% naše populacije koristi svoje maternje pismo kao primarno!? Čak 50% građana Srbije za najvećeg političara nacionane istorije, i to sa epitetom "srpskog političara", smatra Tita; dok 80% istih, misli da je knez Lazar rođen u Kruševcu, a Stefan Nemanja u Raškoj!? Na to se nadovezuje, možda još gori deo svakako crne statistike... Samo 10% naših sunarodnika godišnje kupi bar jednu knjigu, dok u istom periodu samo 5% njih poseti pozorište!? Ako tome dodamo rijaliti zvezde, kao apsolutno najprepoznatljivije "ikone" našeg doba, pa onda i sam rijaliti kao ubedljivo najgledaniji TV format, zatim akutnu apatiju, koja sve više preti da postane hronična, kao i odavno hroničan gubitak nacionalne svesti, koja se zaturila negde između autošovinizma i ekstremnog nacionalizma, postavlja se pitanje: Da li smo svi mi zajedno, kao narod, u ovom trenutku spremni da proizvedemo bolju političku scenu, a samim tim i bolje i modernije društvo? Političari su proizvod naroda... Na našu žalost nije obrnuto.

Naravno, neko će reći da i građani velikih zapadnih, pa i istočnih zemalja, ne prednjače po pitanju samosvesti, kulture i opšteg obrazovanja? Tačno! Ali to su imperijalne sile i njihov način preživljavanja, funkcionisanja i finansiranja je potpuno drugačiji. Mali, odnosno malobrojni narodi nemaju taj luksuz da po strani stave svoju svest i svoju kulturu. U našem slučaju jedno je sigurno: Samo ako se okrenemo i vratimo sebi, svojoj duhovnoj, a kasnije i društvenoj renesansi imamo šansu za bolju budućnost. Dok ponovo ne naučimo: šta je porodica, šta je zavičaj, šta je kultura, šta je rodoljublje, šta je ekonomski patriotizam, šta je i koliko je značajno znanje i obrazovanje, u "globalnoj pekari" prema kojoj zjape usta 7 milijardi ljudi, za nas neće biti hleba! Drugim rečima, draga braćo i sestre, uz svo dužno poštovanje, menjaćemo mi predvodnike našeg stada, ali ćemo i dalje biti stoka.

Komentari

Komentari