Za ljubav jedne vjenčanice

Uz laganu večeru i teže vino dok viljuskom guram kuglice čokolade po tanjiru naknadno iznešenog deserta, on, zgodnjikavi neženja useljivog tipa, žali se na mnoge mlade žene koje ga love za brak.

Otima se pričom o intelektualnosti, muškom promišljenošću i samostalnošću, u stvari bježi od obaveza, od jarma braka, od zrelog doba i sam zagazio u četrdesetu.

Poučen lošim iskustvima uči mene kako ne treba. „Ne treba ti brak. Šta će ti to?“

A ja baš hoću da se udam.

Zašto da me zaustave, ako ne u željama, onda u maštanjima, tvoja razočarenja, starog momka koji je sa kosom izgubio i vjeru u ljubav i ljude?

Uskratili ste nam, vi moderni tokovi, mnoge načine da budemo žene. Oduzeli ste nam duge haljine, skratili ste nam kosu, obukli ste nas u stroge poslovne kostime, provodimo 10 sati na poslu, oduzeli ste nam mogućnost da budemo majke jureći za karijerama, mogućnost da nas za suknju vuče petoro mališana, da na samrtnoj postelji svih petoro sjedi oko naše postelje, čuvajući naš posljednji dah. Uz nas će biti jedno ili niko. Mačke ne računam.

Baš hoću u bijeloj vjenčanici da na svadbi vitlam zadovoljna, u sredini sale, okružena ljudima koje volim i koji slave moj dan, u naručju mog izabranika kog volim i koji se raduje mojoj ozarenosti.

Zašto mi uskraćujete pravo da nosim bijelo?

Želim dase radujem. Životu, budućnosti, zajednici. Da se nadam zajedničkim buđenjima i rješavanju problema u dvoje. Kako misliš: "Ne treba ti brak" ? Odkud ti znaš šta meni treba? Da li si probao pa znaš od čega me odgovaraš?

Poljuljana negodovanjem smanjujem svoje ambicije. Pa dobro ne mora svadba.

Tanka ljetnja haljina, sitan vreo pjesak koji nam se lijepi za stopala i luk nad nama od neba i cvijeca.

Zavjeti na plaži.

Smjesno ti je i rugaš se. Kritikuješ me da sam romantična. Smatraš nepotrebnim sva ta glupiranja. Ponirem duboko u tvoja negodovanja. Sva tvoja odbijanja potiču od loših iskustava i nepovjerenja. Tvoja nemogućnost da se izboriš sa sopstvenim strahovima i oslabljena moć tradicije da ti nametne svoja načela.

Nije mi problem sve ono što oduzimaš sebi, jer ja ambicija prema tebi nemam, prijatelji smo,ali imam problem sa svim onim što smatraš da treba oduzeti meni kao ženi, tvojim stavovima protiv svete obaveze, braka i zajednickog života, jer želim biti žena, majka, partner u životnim odlukama i problemima koji dolaze.

Želim biti oslonac. Želim biti činija u koju će se ulivati i radost i tuga. Ona na čijim izvorima će partner naći snage za nova putovanja i kamen spoticanja u neslaganjima, jer stvoreni smo kao Adam i Eva da čovječanstvo vodimo u dvoje.

Zašto da se ne udam? Pusti me da maštam. Ko si ti da mi pričaš o sreći koju nisi ni zagrizao, a kamoli o gorčini koju nisi progutao?

O braku ne znaš baš ništa. O vjenčanici još manje.

I zasto onda da se ne udam?