Foto: 
autor nepoznat

Život

Svet se nikad neće promeniti zbog nas, stoga, mislim da ni mi ne bismo trebali da se menjamo zbog sveta. Život je jedinstven dar. Dolaskom na ovaj svet, svi dobijemo priliku da budemo jedinstveni. Priliku da ostavimo jedinstven trag. Doduše, ne krenemo u život svi sa iste tačke i sa istim mogućnostima. Nakon rođenja, neke od nas kroz život već čekaju razne mogućnosti za puno toga. Mogućnosti koje su nam omogućili neki drugi ljudi. Neki od nas za te mogućnosti moraju sami da se izbore, tačnije da ih stvore i omoguće sebi priliku za ostavljanje traga u vremenskom razdoblju u kojem su živeli. Znam, mnogi misle da to jednostavno nije pošteno, nije fer. To je kao da na trci na 100 metara, neki kreću od početka staze, a neki sa 20 ili 30 metara ispred. I sama ta pomisao je mnogima od nas opravdanje za neuspeh ili još gore, za odustajanje.

U startu se pomirimo sa tim da smo već izgubili, jer su neki privilegovani boljim startnim pozicijama. Olako se predamo, prestanemo sanjati o pobedi i postanemo gubitnici koji ni po čemu više nisu jedinstveni, jer je takvih na milione. Pronađemo sebi „dobre izgovore“ kojima tešimo sebe i lažemo druge. Obično su to izgovori tipa „Kurva sudbina“ ili „Božija volja“.  A istina je skroz drugačija. Mi sami sebi krojimo sudbinu i to je zapravo naša volja. Trka je počela, a mi sedimo na početku i čekamo da se završi da vidimo pobednike. Pobednike koji mi nikako nećemo biti jer pobednici nikad ne odustaju. Na kraju nam ostaje da gledamo kako pobednici uživaju u slavi i uspehu dok se mi pitamo, šta bi bilo da smo ipak pokušali? Njima počasti, a nama pitanje. Pitanje koje kasnije gotovo sigurno vodi do kajanja. A verujte mi, ništa nema gore od kajanja. I zato, nema odustajanja dokle god trka traje. Pa čak i da ne pobedimo u toj trci, bar možemo da dođemo do cilja. Zar to nije poenta života? Imati cilj i stići do njega?

Komentari

Komentari