,,Ljudi bez predrasuda" o predrasudama! Svako se češe tamo gde ga svrbi. Kako se datum izvesne parade približava, ovi ,,bez bredrasuda" su sve glasniji.
Promena će se izvršiti, hteli vi to ili ne, mada priznajem da možete da je usporite. Ali, po koju cenu? Isplati li se to? Zar nije zgodnije dočekati novo raširenih ruku – ali i sa pažnjom – i plivati uvek u smeru toka?
Zar nam je urođena (iracionalna) želja za besmrtnošću toliko pomutila um? Zar je strah od smrti toliko jak da mnogi žrtvuju sopstvene živote i sve njegove kvalitete?
Postojao je jedan trenutak u razvitku ljudske rase kada se čovek zasigurno odvojio od svega postojećeg. Usnio je svoj prvi san koji mu je ostao u sećanju.
Kad bismo ih se oslobodili bili bismo, navodno, zadovoljni svojim životom. Kažem „navodno“, ne zato što mislim da spisak nije tačan ili potpun, već zato što mislim da je nemoguće iskoreniti te radnje sasvim.
Kada treba prigrliti smrdljivog psa kao metaforu svega lošeg što nas može snaći? Hoću li se ikada opametiti i početi da mislim tuđom glavom kada moja ne funkcioniše?