Foto: 
Felipe Gabaldón

Buđenje i kazna

Te noći, sedeći na kauču u dnevnoj sobi, iznuren i okrvavljen, borio se sa neizdrživom potrebom da izvrši samoubistvo. Još uvek je u rukama držao pištolj koji mu se isprva činio neverovatno glomazan i težak; sad je bio lak poput pera i bilo je tako lako ponovo povući obarač. Samo bi uzdahnuo, uperio cev i zatvorio oči, kao prvi put. Samo bi sada prekinuo svoj život. Ali, razmislivši bolje, prekinuo ga je i prvog puta. Borio se sa sobom, sa grižom savesti, neophodnošću svog čina, pogledom čoveka ispred sebe, potom sa njegovim beživotnim telom koje ga je proganjalo. Borio se sa životom i sa smrću. Nije znao na čijoj strani da bude. Koje putovanje je bezbolnije, putovanje u život ili putovanje u smrt? Mučila ga je nedoumica, i u haotičnom stanju svesti nije bio sposoban da poima stvarnost, sam sebi bio je proziran, na granici postojanja. Samo jedan pokret ruke, mislio je u sebi. Samo jedan trenutak, zarad večnosti trenutka... Uradi to, hajde... Biće brzo.

Stotinama kilometara udaljen od svih koji ga znaju, imao je iluziju da mu je prošlost lakša, jedva da je uopšte njegova. Ponekad putovanje proistekne iz nade i instinkta, opojnog ubeđenja. Iznalazio je hiljadu razloga za polazak na put. Išao je da upozna ličnosti, ljude kojih nema na kartama. Imao je utisak da ide u srce sveta. Išao je zato što je još mlad i željan uzbuđenja, škripanja čizama po prašini i slobode. Išao je i zato što se ponekad, duboko u sebi, osećao starim, i zato što je želeo da shvati nešto dok ne bude prekasno. Što je najvažnije, išao je da bi video šta će se desiti. Pružio je sebi još jednu priliku. Zato što nije povukao obarač i pucao u sebe. Zato što je izabrao život. 
Mogao je samo da okrene glavu, da se ne obazire na nemoćne, nezaštićene. Mogao je da nastavi da živi mirnim životom, da se bavi pomalo dosadnim poslom u štampariji, katkad izađe sa nekolicinom prijatelja, napije se, sutradan prespava veći deo dana i potom opet sledećeg ode na posao. Bio je sasvim običan. Sećanja su mu bila sasvim obična, detinjstvo takođe. Poznavao je obične ljude. Umesto toga, postao je begunac. Postao je opterećen strahom, iako je znao je da je činom ubistva sprečio nepravdu. Pokušavao je da u sebi premosti krivicu i opravda način na koji je poremetio sopstvenu svakidašnjicu. Život, onakav na kakav je bio navikao, nikada mu se neće vratiti. Nikada neće moći da bude ravnodušan. I nikada niko od njegovih prijatelja neće saznati šta se to u njemu promenilo od tog događaja. Putovanjima je lečio onaj ružni, zli deo sebe, kako je on to video. Svima koje je sretao pričao je bajke, predočavao oduševljenje predelima, ljudima i njihovim običajima, iako je zapravo samo želeo da bude na jednom mestu. Hteo je da bude prihvaćen, da se ponovo utopi u jednoličnost svog pređašnjeg života, da se od njega samog nešto očekuje...

Jasna Rakićević

Komentari

Komentari