Foto: 
dr Tarana Turan Rahimli

dr Tarana Turan Rahimli, profesorka, književnica, prevoditeljka "Umetnost je zasnovana na zakonima čovečanstva" - intervju priredila Valentina Novković

„Umetnost je takva potreba čoveka kao da jede i pije. Potreba za lepotom i kreativnošću, koja je oličava, neodvojiva je od čoveka, a bez nje čovek, možda, ne bi želeo da živi u svetu“, smatra F. Dostojevski. Kako doživljavate umetnost, kakvu ulogu ona igra u životu čoveka?
Svi zaključci genija Fjodora Dostojevskog nedvosmisleno su aksiom života. Zaista, svet ne bi vredelo živeti bez umetnosti. Zahvaljujući umetnosti, bolje razumemo lepotu cveća, bilja, veličinu planina, vrhova, posebnost prirode, tajanstveni, duboki svet ljudskog srca. Umetnost je razumevanje i predstavljanje stvorenog sveta u novom i drugačijem obliku stvaranja. Ima svoje jedinstvene, uzvišene zakone koji ne priznaju zakone društva, daleko od svih okvira i ograničenja. Zato što je umetnost zasnovana na zakonima čovečanstva, ona je slobodna i daje umetnicima taj slobodni duh. Kao u filozofiji Viktora Igoa, zakoni čovečanstva će jednog dana nužno trijumfovati nad zakonima društva. Verujem da umetnost spasava svet. Da nije bilo umetnosti, ravnoteža čovečanstva bi verovatno odavno bila poremećena, i ono bi nestalo.

Dugo ste prisutni u književnosti kao autor, ali i kao recenzent, urednik, prevodilac, da li se sećate kada ste i kako ušli u svet pisane reči? Ko je na Vas imao najviše uticaja kada ste počeli da pišete poeziju?
Prvu pesmu („Svete, ja te još ne poznajem“) napisala sam sa 13 godina. Mislim da je moj unutrašnji „rat” sa svetom, moja nepopustljivost prema njegovoj nepravdi počeo upravo od tog vremena. Ne sećam se tačno pod kakvim sam uticajem napisala svoju prvu pesmu. Ali, romane sam počela da čitam sa 10 godina. To su bili primeri svetske književnosti. Prvi roman koji sam pročitao bio je „Jadnici“ Viktora Igoa. Naravno, u tom uzrastu nisam razumela ništa od takvog remek dela, osim poglavlja „Kozeta” i „Gavroš”. Kasnije, u različitim dobima, ovo delo sam ponovo pročitala 21 put i svaki put sam otkrila nešto novo. U poslednjem čitanju shvatio sam šta je Hugo mislio stvarajući lik člana Konventa... Mislim da su me duboki utisci koje sam stekla čitanjem u detinjstvu podstakli na pisanje. Objavljivanje mog stvaralaštva u mojoj zemlji počelo je 1987. godine, a priznanje mog rada u zemljama sveta počelo je 1999. godine.

„Po mom mišljenju, smisao života je da podignemo svoj duhovni nivo tokom vremena koje nam je dato da živimo“, rekao je Andrej Tarkovski. Šta je po Vama smisao života, da li je vreme u kome živimo potisnulo duhovnu osobinu u čoveku, zašto je važno da čovek ostvari svoju sudbinu života na zemlji?
Život se ne može ograničiti samo na misiju podizanja duhovnog nivoa. Uostalom, postoje važni zadaci koje visokomoralna ličnost mora da obavlja: da prenese stečene osobine, da dostignutim utiče na druge, da duhovno sticanje usmeri na uzdizanje materijalnog i duhovnog sveta... Kada se ovi zadaci završeni, život dobija smisao. Epoha u kojoj živimo ne samo da potiskuje duhovnost, već joj je davno objavila i rat. Haos savremenog sveta, krvave političke igre na Istoku i Zapadu, tragedije koje su u toku, jednom rečju, ovaj rat leži u osnovi svih nedostojnih radnji – rata vremena protiv duhovnosti.
„Veliki pesnici, poput visokih planina, imaju brojne odjeke. Njihove pesme se ponavljaju na svim jezicima“, napisao je Viktor.
Vaše pesme su prevedene na mnoge jezike sveta i imaju zaista značajan odjek. Koliko je za pesnika (pisca) važno da prevaziđe sredinu u kojoj stvara i jezik kojim piše?
Da, zaista, umetnička misao ne može ostati proizvod misli samo jednog određenog pesnika ili naroda. Ono što danas pišemo povezano je sa ljudskim vrednostima filtriranim iz sećanja vekova. To su prirodna, poznata osećanja i misli čovečanstvu. Međutim, mi pesnici imamo različite poetske nalaze, naš stil izražavanja je jedinstven. Zbog toga svi doživljavaju poznata osećanja kao nova kada ih vide na nov način. A to se zove umetnički uticaj. Lav Tolstoj je napisao da obično primalac snažnog umetničkog uticaja misli da je to nekada znao, ali nije mogao da kaže. Pesnik, pisac izražava ono što drugi znaju, ali ne mogu da kažu. Iako istorija čovečanstva deli ljude na različite jezike i religije, svi ljudi su deca Adama i Eve. I ova deca istog pretka žive sa istim osećanjima i emocijama, uprkos razlikama u jeziku i veri. Možda zato moje pesme odgovaraju umetničkom ukusu različitih naroda, prevode se, objavljuju i čitaju na mnogim jezicima. Pisac ne piše samo za sebe, za svoj narod, originalno umetničko delo ne može ostati u okvirima nacionalnosti, nužno prelazi granicu i ide još dalje. Mislim da tako treba da bude. Ne zaboravimo jednu važnu okolnost: književnost se ne može razvijati bez književnih odnosa, a kultura se ne može razvijati bez književnosti.

Vaša dela su objavljivana u više od 45 zemalja Zapada i Istoka na 25 jezika, a preveli ste mnoge autore na azerbejdžanski. Šta je potrebno da bi prevod preneo, možda, skriveno značenje autora? Koliko je značajna uloga prevodioca u savremenoj književnosti? Ko bi se izdvojio od savremenih stranih autora?
Moja poezija me, ipak, čini međunarodno poznatim. U svakoj zemlji u kojoj se objavljuju moje pesme, predstavljam azerbejdžansku poeziju, kulturu, nacionalne vrednosti i Azerbejdžan u celini. I ponosna sam na to. Pesnički prevod je najteži pravac u oblasti prevođenja. I u prevodu mojih dela na drugi jezik, i u delima koja sam prevodio na svoj maternji jezik, interesovao me je jedan aspekt: očuvanje suštine originala, a da se ne ošteti umetnost. Zato smatram da pesnici treba da se bave prevodom poezije. Književni prevod ne mogu da rade oni koji samo dobro poznaju jezik. Čak ni najprofesionalniji prevodilac, ako nije pesnik, neće moći da prevede pesmu na visokom nivou, inače njegov prevod neće moći da istinski predstavi autora čitaocu. Moja dela su objavljena u više od 50 zemalja, ali sam upoznata sa delima pesnika i pisaca iz više zemalja. Aktivnije pratim savremenu svetsku književnost. Naravno, u svakoj zemlji imam prijatelje pesnike. Većina njih su naši zajednički prijatelji. Međutim, ako bi trebalo da navedem imena nekog od njih, možda bih nečije ime zaboravila. Neću to da radim da ne bih nekoga uvredila. Ali, pesnici koje sam prevela su oni čiji rad posebno cenim. Naravno, taj proces se nastavlja, ima pesnika čija dela još uvek prevodim, a ima pesnika koji ne znaju za to, jer delo nije završeno.

Autor ste 7 knjiga i više od 500 članaka, koji su vam izvori inspiracije, o čemu najčešće pišete? Može li čovek, posebno pesnik, ostati ravnodušan prema svetu oko sebe?
Imala sam veoma srećno detinjstvo. Međutim, moja mladost se poklopila sa periodom tranzicije iz jedne društvene strukture u drugu. „Perestrojka” Mihaila Gorbačova, raspad SSSR-a, sticanje nacionalne nezavisnosti od strane moje zemlje, a zatim tridesetogodišnji rat u Karabahu, zbog svega toga sam imala veoma tešku mladost. Čak i kada se setim svoje mladosti, osećam gorko žaljenje što su to bile „izgubljene godine“. Ovaj gubitak, teškoće „prelaznog perioda” i rat direktno su uticali na moje stvaralaštvo. Kritičari vide bol u mojoj poeziji. Još uvek ne mogu da se oslobodim tog bola. 30 godina kasnije, nakon što smo dali bezbrojne mučenike, rat u Karabahu je završen pobedom mog naroda. Ali, budućnost sveta i dalje se suočava sa pretnjom rata. Živimo u vremenu kada čujemo korake Trećeg svetskog rata. A ja sam majka, znam šta je za majke rat, košmar. Društveno-političko okruženje ima veliki uticaj na moju poeziju. Moje monografije i članci se uglavnom sastoje od studija vezanih za svetsku književnost, azerbejdžansku književnost i kritiku. Moje istraživanje obuhvata i književnost turskih naroda, japansku, francusku i rusku književnost.
Vanredni ste profesor Katedre za azerbejdžansku i svetsku književnost azerbejdžanskog državnog pedagoškog univerziteta. Živeći u doba moderne tehnologije, mladi danas imaju različita interesovanja i načine pristupa materijalu. Sa kojim izazovima se danas suočavaju obrazovanje i nastavnička profesija?
Moje 33 godine radnog iskustva povezane su sa azerbejdžanskim državnim pedagoškim univerzitetom. Korak po korak prešla sam dug put od laboratorijskog asistenta do docenta na ovom univerzitetu. Istovremeno sam radila kao glavni i odgovorni urednik lista Mladi učitelj, glavni i odgovorni urednik lista Azerbejdžanski borci i vodila predavanja i seminare o japanskoj književnosti i istoriji japanske kulture na Državnom univerzitetu u Bakuu. Jedini način da se unapredi kvalitet obrazovanja vidim u obuci kvalitetnog, obrazovanog nastavnog kadra. Ja sam protiv napuštanja svih tradicionalnih metoda u obrazovanju. Osim toga, ne prihvatam upotrebu bilo kakve nepotrebne tehnologije u ime inovacije u obrazovnom procesu. Iako živimo u dobu moderne tehnologije, trebalo bi da koristimo tehničke alate za učenje samo kada je to neophodno. Nemoguće je napustiti klasične metode predavanja zarad savremenosti. Po mom mišljenju, visok akademski nivo i posebna pedagoška kompetencija nastavnika su veoma važni u obrazovanju. Iz svog nastavničkog iskustva ubeđen sam da dobar nastavnik može da „natera“ da uči i učenika (studenta) koji uopšte ne želi da uči.
Azerbejdžanska književnost dala je svetu mnoge izuzetne pesnike i pisce, kao npr. Afzaladin Khagani i Nizami Gandžavi. Koga biste izdvojili među azerbejdžanskim autorima? Mogu li se izgraditi temelji budućnosti ako se prošlost ne poštuje? Kakva je uloga porodice, škole, književnosti u očuvanju sećanja na slavne pretke?
Pored velikih predstavnika azerbejdžanske književnosti poznatih u svetu, tu su i svetu nepoznati geniji. Nasleđe naših klasičnih pesnika Nizamija Gandžavija, Afzaledina Haganija, Imadadina Nasimija, Muhameda Fizulija, Šaha Ismaila Hataija donekle je poznato svetu. Međutim, imamo i sjajne dramske pisce i prozaiste koji su azerbejdžansku književnost doveli do njenog sadašnjeg razvoja. Nažalost, svet ne zna dovoljno o našim briljantnim dramskim piscima Mirzi Fatali Akhundovu, Džalilu Mamadguluzadeu, Huseinu Džavidu, fenomenalno talentovanom velikom pesniku, proznom piscu, dramskom piscu Džafaru Džabarliju, našim velikih prozaistima Isi Husejnovu, Ismailu Šihliju. Nemoguće je zakoračiti u budućnost bez poštovanja prošlosti. Azerbejdžanska književnost je izrasla na svojim vekovnim tradicijama i na osnovu toga kreće u budućnost. Čim deca u azerbejdžanskim porodicama počnu da govore, uče napamet pesme Abdule Šaiga, uče pesme Samada Vurguna pre polaska u školu, a u starijim razredima upoznaju se sa radom svih naših izuzetnih umetnika. Naravno, ovih imena se uvek sećamo sa ljubavlju i poštovanjem i čuvamo svetlu uspomenu na njih.
Koliko je vremena Vam ostaje za kreativnost, s obzirom da imate mnogo poslovnih obaveza, na čemu trenutno radite: pesme, eseji, prevodi?
Uvek se žalim na vreme, čak ga i sa velikim patosom izražavam u pesmi „Život je brzi voz“. Čini se da je problem vremena prvi među problemima koje savremeni čovek ne može da reši. O tome svedoče povratne informacije čitalaca iz različitih zemalja i činjenica da je ova pesma prevedena na 23 jezika. Ali uvek sam se trudils da nađem vremena za kreativnost, na račun nedostatka sna, vremena koje sam krals od sebe, od odmora. Trenutno radim na romanu i pišem članke. Uređujem knjige i prevodim dela. Nikada ne pišem poeziju po planu. Pesma je najčudnije „moje dete“, može da dođe svakog trenutka, primoravajući me da prekinem sa svime što radim.
Zahvaljujem na intervjuu i interesantnim pitanjiam. Pozdrav i ljubav iz Bakua književnicima i čitaocima u Srbiji!

...

dr Tarana Turan Rahimli - azerbejdžanska pesnikinja, književnica, novinarka, prevodilac, književna kritičarka, profesor, aktivni je član međunarodnih književnih institucija u Turskoj, Azerbejdžanu, Filipinima, Kazahstanu, Italiji, Omanu, Belgiji, SAD, itd. Tarana Turan Rahimli je dr filoloških nauka (2004), vanredni profesor (2011) Katedre za azerbejdžansku i svetsku književnost Azerbejdžanskog državnog pedagoškog univerziteta, autor 7 knjiga i više od 500 članaka. Urednik je i recenzent 20 monografija i zbirki poezije. Njeni radovi su objavljeni u više od 45 zemalja Zapada i Istoka na 25 jezika. Njene pesme su objavljivane u Azerbejdžanu, Engleskoj, Italiji, Španiji, SAD, Nemačkoj, Belgiji, Čileu, Kini, Omanu, Turskoj, Rusiji, Rumuniji , Indiji, Portugalu, Saudijskoj Arabiji, Ukrajini, Kazahstanu, Srbiji, Uzbekistanu, Kirgistanu, Turkmenistanu, Makedoniji, Meksiku, Maroku, Kosovu, Bosni i Hercegovini, Japanu, Egiptu, Venecueli, Bangladešu, Singapuru, Poljskoj, Nepalu i drugim zemljama. Njene pesme i članci objavljeni su na mnogim međunarodnim sajtovima širom sveta, u periodici i antologijama.

Autor intervjua Valentina Novković

Komentari

Komentari