Foto: 
Eoghan OLionnain

Belotalasni virus titoizma

Ovaj tekst nema nameru da povredi poklonike Brozovog delovanja, a još manje da probudi nemirne duhove i tako razbukta polemike oko toga da li nam je bilo bolje za vreme Tita ili nam je gore jer je on uzrok našeg propadanja. Teško je biti objektivan, jer svako od nas iznosi podatke do kojih je došao putem sredstava javnog informisanja, eventualno putem literature koja je dugo bila nedostupna našoj javnosti. Kritike ili pohvale uglavnom idu od toga, ko je uspeo da za vreme njegove vladavine zaradi po neku vikendicu ili stan, do toga, da li je nečiji predak vukao bukagije na Golom otoku? Zato ova tema zahteva hiljade i hiljade stranica za ili protiv, a ne jedan skroman tekst, koji bi eventualno uspeo da nekoga ubedi u suprotno mišljenje od onoga koje već ima.

Jedino što jedan ovako mali tekst može da doprinese jeste, baziranje na barem jednom fenomenu u jugoslovenskoj kinematografiji koji je nosio naziv beli talas. On je imao za cilj da prekrije crnotalasno viđenje pošasti komunizma i da kroz jednu posebnu i idiličnu sliku predstavi Narodnooslobodilačku borbu. Osim toga, on je imao zadatak i da potkrepi taj diskurs stradanja i da izjednači zločince i izdajnike na svim stranama, a da partizanskog vojnika predstavi kao jedinog časnog i beskompromisnog borca protiv Hitlerove okupacije. Mora se priznati da je beli talas,danas, naša kulturna baština,sa značajnim filmovima u smislu estetske vrednosti i filmovima u kojima su glumile holivudske zvezde poput: Brinera, Bartona i Velsa. Krvavac i Bulajić prednjačili su u stvaranju značajnih filmova koji su na taj način rešavali nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Iako se čini da iz naše perspektive partizanski filmovi nemaju uticaj i da stoje na margini naše kinematografije, mnogim generacijama koje su odrastale na njima to je bila jedina literatura za rešavanje pitanja sopstvenog identiteta. Od višedecenijske slike požrtvovanih partizana, njihove manijakalne borbe da savladaju moćnijeg neprijatelja, do prikaza ravnogorskog pokreta kao jedne skupine divljaka i koljača, došlo se do zamagljivanja slike koja otkriva sve one svinjarije koje je činila titoistička kamarila za vreme okupacije i kasnije uspostavljanjem komunističkog sistema. Literatura koja je počela da se pojavljuje raspadom Jugoslavije stizala je kasno i dolazila je od poklonika antikomunističke ideologije ili njihovih potomaka, a s obzirom da su autori bili nepoznati široj javnosti taj uticaj raskrinkavanja jednog od dva antifašistička pokreta u nas bio je slab i besplodan.

Ideološka manija prekrila je istorijske okvire u partizanskim filmovima. Ono što se iznosi u istoriografijama i ono što se prikazuje u partizanskim filmovima, nema nikakve veze sa podacima iz američkih tajnih službi i podacima u knjigama četničke emigracije. Još manje imaju veze sa dokumentima koji su nastali na suđenju nacističkim oficirima. Jedan dobar primer toga je Bitka na Sutjesci. Istorija posle Drugog svetskog rata piše, da su na Sutjesci nadmoćne nemačke snage napale Titove partizane prilikom prelaska porušenog mosta na Sutjesci, a u knjizi Časlava Damjanovića Zapis iz Đedove kolibe piše da je na Nirnberškom procesu utvrđeno da je 1200 partizana pobeglo i pre nego što je nemački napad i počeo. Ogroman broj žrtava nisu bile partizanske jedinice, već izbeglice koje su bezglavo bežale od ustaškog noža. I u fus niotama sve je potkrepljeno dokumantacijom iz američkih arhiva.

Kome je odgovaralo da se antifašistička borba sa dveju strana svede samo na jednu nije teško pogoditi. Nakon Drugog svetskog rata Sjedinjene Američke države preuzimaju faktički premoć nad Evropom, a u jednoj takvoj multinacionalnoj državi bila je potrebna vlast koja će da radi šta joj se kaže, a ne da postavlja pitanja. U prilog tome ide neorganizovana vojska Draže Mihajlovića, njihovi nacionalni stavovi, kao i kasnije odricanje Tita od Rusije. U znak zahvalnosti Josip Broz dobija od njih sve što traži i zemlja počinje da se razvija uz pomoć povratnih i bespovratnih kredita. Sve do trenutka kada je jedno novo vreme tražilo naplatu dugova. Bez tipovanja struje iz Pentagona i njihovog izbora, teško da neko može da se popne na tron u bilo kojoj evropskoj državi.

I tu je čitava filozofija, bili mi titoisti, defetisti, liberali ili pristalice ravnogorskog pokreta.

Ivan Novčić

Komentari

Komentari