Foto: 
autor nepoznat

Joker

Neverovatno postignuće Toda Filipsa je film ,,Joker“ koji se trenutno pušta u svim bioskopima i ostavlja gledaoce zaprepašćeno oduševljenim (mislim da je to pravi izraz za ovo remek delo) kako na početku, tako i na samom kraju filma. Dva sata iščekivanja prolazi u trenu, i moram priznati, iako je veoma uzbudljivo, osećate se pomalo razočarano kada shvatite da je kraj. Ono što vas naime ne pušta poduži period nakon gledanja, jeste strah u svakoj koščici i neuronu koji postoji u vama. Osvrtanje oko sebe na svaki šum je samo mali deo onoga što se dešava nakon filma. Na početku filma svi gledaoci su uzbuđeni što će konačno pogledati taj dobro promovisani film. Ćaskaju i smeškaju se jedni drugima dok međusobno postavljaju svakodnevna pitanja u nadi da će vreme do početka fima što pre proći. Ali po završetku filma, ti isti gledaoci odlaze svojim kućama zabrinutih izraza, izbezumljenih pogleda, strahujući od svojih prijatelja sa kojima su samo dva sata ranije tako lagodno razgovorali, ne zadubljujći se ništa više od neophodnog. Nakon paljenja svetla i odjavne špice situacija se drastično menja. Neki su požurili da istrče, dok su drugi sedeli i čekali da se vrate u realnost. Jedno je zagarantovano- svi su proživljavali isti osećaj egzistencijalnog straha da je „neprijatelj negde tamo“.

Radnja filma se bazira na Jokerovom samom početku, periodu pre Jokera, odnosno na život Artura Fleka, kojeg je maestralno izveo Hoakin Finiks (Joaquin Phoenix). Fizičke promene, koje je dozvolio svom telu zarad što realističnije uloge, samo dokazuje veličinu ovog, do skoro i ne tako poznatog, aktera. Ali je on svoj zadatak odradio briljantno. Međutim, trebalo je „privući“ ljude pa su tako ,,ubacili“ poznatu njušku Robert De Nira, koji zapravo i ne igra bitnu ulogu u metamorfozi Artura u Jokera, ali je očigledna marketinška ideja uspela jer je film preko noći postao senzacija. Na lestvici od ,,za dobrim konjem prašina se diže“ do ,,dobar glas daleko se čuje“ ovo bi verovatno bio gromoglasni urlik svetske kinematografije 21. veka. Scene inicijacija, kroz koje prolazi nekoliko puta, su veličanstvene. Lik pokušava da ostane na mirnoj strani, u sigurnoj zoni, kod svoje majke koja ga ,,voli“ i o kojoj brine, iako ima trideset i kusur godina. Ne znajući za bolju ljubav, ne odustaje od majčinske, sve dok ne otme njen karton iz mentalne ustanove kako bi napismeno video njeno stanje bolesne osobe, koja je usvojila dete i onda ga maltretirala. Kroz ceo fim Artur plače, ali mislim da je ovo najpotresniji momenat, jer ono istinsko što iz njega treba da izađe, kako bi se on pretvorio u svoj alter ego – Jokera, upravo se dešava tada, na stepenicama mentalne ustanove. Kažemo alter ego – Joker, mada se meni više čini da je to njegova prava ličnost, a da su ovih prvih nekoliko decenija samo zabluda provedena u magli sedam različitih lekova (smirivača) i smeškanja kako bi se udovoljilo majci, čiji je moto: ,,put on a happy face!“. Tako naš mali nesređeni Artur biva predmet ismevanja i uličnog maltretiranja prolaznika. On daje sve od sebe da se ,,ne preda“, da ne posustane na tom putu gde su svi dobri i da niko nije loše mislio kada ga je na smrt pretukao.

Kroz prvi deo filma, mi vidimo psihološko stanje glavnog lika, njegov život i socijalni odnosno nesocijalni život, na koje je sve Prometejeve muke nesrećni Artur stavljen ne bi li ostao normalan i pored svih nedaća spoljnih uticaja. Drugi deo filma je naime pravi deo filma. Uzvišeni zvukovi violine i zastrašujući bubnjeni i tromboni, koji prate momente kada se ova ličnost menja iz korena, daju filmu veličanstvenost kakve opere ili pozorišne tragedije. Drugi deo filma je onaj deo gde se sve razvija i postaje napeto za gledaoce. Tu se odvija pravi plot cele priče. Na najdetaljniji način je prikazano razvijanje čudovišta iz jajeta tužne i mile osobe. Zanimljivo je da je Artur svestan preobražaja koji sledi, u nekoliko navrata nam se prikazuje njegovo psihičko pomeranje usled čega odlučuje da prestane sa lekovima, i tvrdi da se mnogo bolje oseća.

,,The worst part of having a mental illness is people expect you to behave as if you don't.”

Baš iz ovog razloga, Artur odlučuje da se oslobodi i pokaže kako može da bude i on normalan i da ne pije terapiju, i na taj način počinje da oseća sebe i svoje porive sve češće i jače. Oseća se neverovatno moćno, oseća se natčovečno i, pred finalni momenat, odlučuje da sebi nametne ime Joker, kao neko ko zasmejava ljude i čini ih srećnima, sve ljude ali i svoju majku koja mu je to uvek tražila. Dok je on bio povučen i nesiguran u sebe, patio je. Kada je dozvolio sebi da se izrazi, počelo je da pati mnogo ljudi oko njega. Želeo je da svakome da ono što je zaslužio, a kazne su bile recipročne pređašnjem ophođenju prema njemu samom. Jedini na koga se sažalio jeste jedan patuljak sa kojim je radio, jer su jedino njega maltretirali više od Jokera. Cela ta predstava na ulicama Gotama potekla je iz dubinskih pobuda i pitanja na koja nikada nije imao odgovor a tiču se porodice, prevashodno  pitanje oca, koji je ujedno gradonačelnik i otac malog Brusa Vejna. Na kraju on i njegova žena bivaju ubijeni, u maloj, mračnoj ulici, dok mali Brus ostaje zbunjeno da stoji. Na ovaj način pravda u Jokerovoj glavi je zadovoljena, i on odlazi u obliku kulta kojeg slavi ceo grad. Tada oslikava osmeh preko celog lica sopstvenom krvlju, i ne prestaje da ,,zabavlja ljude“.

Arthur Fleck: I used to think that my life was a tragedy, but now I realize, it's a comedy.

Komentari

Komentari