Foto: 
Autor Nataša Bojić

Smeh

Bio je prolećni dan i ja sam razmišljala o životu. U mirnoj, tamnoj sobi dok je napolju peklo pravo avgustovsko sunce, sedela sam i nisam radila ono što je trebalo, jer su me obuzele druge misli i nisam bila pravo skoncentrisana na obaveze.

Teško je biti fokusiran na obaveze kada su one intelektualne prirode, a tebi u glavi nešto drugo privlači pažnju. Kao recimo taj mali, što sada trčkara dole u zajedničkom dvorištu, dok ja još sedim i pišem. Želim njega da opišem, ali nisam sigurna da ja to mogu. Nisam sigurna da je to moguće samo uz pomoć slova, jer njegovi su urlici ono što me je omelo i otrglo iz mojih današnjih mračnih misli koje se roje poslednjih nekoliko dosadnih dana. Ne znam da li je taj dečak nešto pozitivno ili negativno što postoji. Kad smo kod toga, nisam više sigurna da znam šta je pozitivno. Sve se nekako svelo u jedno, u ovaj avgustovski dan. I taj prolećni dan i ovaj avgustovski, sve je isto i jedno. Moje nedoumice su iste i u aprilskom i u današnjem danu, zato nije bitno kada ovo pišem. Vreme je i onako relativno, makar je to poslednji put  tako rečeno. Ko zna kakvo je zapravo, ja ne znam. Znam samo da više ni u šta nisam sigurna, ni šta želim, ni da li sam biće kao ostali ljudi što su.

Kako to da se probudite jednog jutra i shvatite da vas soba napada? To se ne dešava ostalim bićima. Ili se dešava? Mislim da ni to neću saznati, jer se nikada neću osloboditi toliko da zapodenem takvu temu među življem koji tretira svoj život kao što se tera stoka na ispašu. Nakon takvih razmišljanja podignem pogled i pričam o što jednostavnijim temama, nekako je lakše, šta znam. Uvek mi se čini da treba previše snage za te razgovore sa takvim ljudima, sa ljudima. Jer znam koliko meni samoj treba vremena i energije, a nikako da dođem do validnih odgovora. Evo ga mali opet. Sada nešto hukće. Ili se smeje. Nisam sigurna. Mada, njegovo postojanje baš opisuje život. Prvi put sam susret sa njim imala juče dok sam se vraćala sa posla, isto ovako sam zastala kada sam čula neartikulisane, ali vesele zvuke. Nisam bila svesna da se smejem dok nisam osetila da me neki deda sa klupe posmatra. Nije me bilo briga, to dete mi je ulepšalo dan. Dečak je trčao za golubovima u krug i u krug u prečniku dva metra. Nije video ostale ljude jer je bio srećan. Valjda. Ili jednostavno nema dovoljno visok koeficijent inteligencije da shvati postojanje drugih ljudi. Zato i kažem - bio je srećan. Nije ga interesovalo ništa, a ma baš ništa sem tih golubova. To je najiskrenija radost koja se može videti na nečijem licu, bez drugih misli, bez briga, samo sreća zbog nečega što ima krila i što je neuhvatljivo.

Da li osećate kolika je to hrabrost u tako maloj osobi? Biti srećan zbog nečega što je neuhvatljivo i ne zahtevati ništa od toga, samo da se posmatra i uživa u tome. I biti srećan pored toga. To je za mene najhrabrija osoba, taj mali. Dečak je shvatio poentu, nema šta.

I dalje sedim u sobi i čekam njega. Protrčao je, čuje se njegov glas samo na mahove, dok se vraća. Evo ga opet, jako je srećan i urliče i ponavlja isti sklop glasova. Već sad ga ne čujem, a pišem ovo brzinom koja je neophodna da se iste ove reči pročitaju. Negde je među drvećem, mislim, tako mi zvuči. Mogla bih da ustanem i kroz prozor i zelenu mrežicu pogledam gde je tačno, ali nekako mi ovako lepše. Ionako je taj dečak savršen i njegova sreća nestvarna, da ne kažem vanvremenska. To dete zna da priča, inače, čula sam ga kako razgovara sa jednim komšijom o tome gde su pobegli golubovi, dečak i te kako ume da sastavi rečenicu. Kada je deda otišao, mali je nastavio da trči i drži se svojih reči i urlika i smeha. I ja sam pomislila da je to dete savršeno, da je otelotvorenje života. Opet ga čujem, tu je negde. Trčkara, radi ono što radi svaki dan, i nadam se i u narednim danima da će biti tu. Ni ne zna da čini srećnom jednu osobu, a možda ga i ne bi ineresovalo to, jer i dalje želi da vija neuhvatljivo. To predivno dete čije urlike slušam u ovom avgustovskom danu.

Komentari

Komentari