Foto: 
autor nepoznat

A o pokojniku?

Dan pomena bio je leden, decembarski, sneg do kolena. Grad se zaledio, teško je bilo narodu i da stigne do groblja, a kamoli da tamo odsluša dugačko i loše pevanije debelog sveštenika. I sve je to ona znala kada je kretala toga dana na groblje. Plakala je danima i zbog snega, i zbog gostiju koje nije poznavala, a najviše zbog supruga koga je izgubila pre tačno četrdeset dana (u dan) i bez koga se osećala izgubljeno i očajno. Ali, ko mari za udovicu, neće ona biti centar ove tužne svetkovine, biće to njen pokojni i neprežaljeni.

Neočišćenim ulicama mileli su prema groblju odakle ju je, svaki čas, svekar opominjao da kasni i da je već trebalo da je tu. Brzo je računala, ugovorila je restoran za pomen, kako joj je rečeno, očistila je grob, ugovorila je popa i platila mu debelo, kako je običaj, ponela je sveće, kupiće crvene ruže, one najcrvenije... Uradila je sve, samo joj još krila nisu nikla, pa da doleti po ovom mrazu na grob i postara se za povorku, mahom onih koje nije poznavala, a ti su joj najviše zamerali.  

Najzad stiže i zaista, velika grupa oko snega, a sneg dubok, daleko od groba, treba kopati. Neko se setio te je utabao malo staze do samog groba, ali grob zatrpan, nema gde ni cveće, ni sveće da se udenu. Uprava groblja je obaveštena, ali ne šalje nikog. Užasno je hladno, ljudi cupkaju, gledaju je sa velikim prekorom u očima, kao da je ona naredila da sneg padne, ili košavi da zaduva, kao da je ona kriva što nije ponela lopatu da otkopa sneg.

U momentu zavrtelo joj se u glavi, nije jela jako dugo, ali tuga i nervi su popuštali, telo se predavalo. Onda se trgla, pa je krenula golim rukama da otkopava grob. To je činila vešto i efikasno, dok su ostali posmatrali i čekali da završi. A kada je završila, pojavio se i čovek sa lopatom koji je očas očistio put do groba, uz reči: "Mene je uprava poslala.", kao da je to njena greška, kao da je ona trebala da lopata, a ne on, jer pobogu, hladno je, a ona je udova pošivšeg...

Stiže i okrugli sveštenik, svekar je pogura da postavi žito gde treba i da upali svećicu, ali prsti su joj sleđeni, ne može iz prve. Opet je svi gledaju, komentarišu glasno, neko se pozadi i smeje. Uspeva joj iz trećeg pokušaja. Staje u celec i noge joj se namaču ledenom vodom, jer je u svojim dobrim čizmama, ne u gumenjarkama, sređena i pristojna za pomen svome suprugu, svom neprežaljenom.

Nakon opela, debeli pop je požurio da se posluži rakijom na post, pravdajući to hladnoćom. Svi su pohitali da se posluže pićem, da se udalje od groba, da se uglave u restoran za pomene, pa hladno je, a i valja se. Ostala je sama na grobu, skupila je čaše i čučnula pored svog jedinog, paleći veliku sveću iz prve, plačući nezadrživo. Onda joj neko viknu da ne plače tu, sada, da dođe posle, drugi dan, sama da plače, da krene u restoran, jer gosti čekaju.

Briše rukavom kaputa suze, sleđene od mraza i duševne jeze i kreće. Na ulazu u restoran odmah primećuje da se poslužuje žestoko piće, ona bi želela kafu, ali to nije po protokolu, pa ne uzima ništa. Sedi uz svekra koji je i ne gleda, već na široko raspreda o kući i imanju koje će prepisati unuku. Neko dobacuje sa kraja sofre da je rano o tome, ali on je uporan. Sa druge strane, neke starice jadnog izgleda mlađih žena koje su se rano zbabile, jer se to priliči ženama, Crnogorkama, kada se udaju, sahrane prvog rođaka i obuku prvu crninu, gledaju je otvoreno je kometarišući. Drži glavu visoko, ne plače, ne jede, ne pije, a vrišti.

 Stiže predjelo, svi ćute i jedu, zalivaju vinom i pivom, mladi se smeju, šale, podbadaju, čorbu niko ne odbija. Već pripiti, povišenim tonom raspravljaju o politici, to je večita tema svakog poštenog pomena u Srba. Već kod prasetine ne žure, divane, puše i jedu sa aptitom, hvaleći mesence kao da je žena, lepa žena, sve:"Uh, butkice, uh rebara, lepota..." Ona i dalje ćuti i najzad dobija kafu, jer joj je red, a uz kafu i kolače.

Srkuću kaficu, pričaju o svojoj deci, o unučićima, o tome ko kakva kola vozi i koje je škole upisao. Najzad, svekar se obrati njoj, direktno:"A đe je roštilj? Kako bre ne naruči roštilj?! Sada moram da ih vodim negde na roštilj..." i nastavi da gunđa sebi u bradu.

Do njenog pucanja došlo je sasvim spontano. Ožalošćeni su se već oblačili, izlazili su sa čačkalicama u ustima i razmatrali odbra mesta gde bi mogle prezalogajiti ćevape, pljeskavice, bele vešalice. Ustala je i ona, suze su je gušile, ali ne kapnuše, ni jedna. Progua ih sa poslednjim srkom gorke kafe. Visoko podignute glave glasno se ispreči leskovavačim specijaleitetima i to rečima koje nikoga ne zaboleše, osim nju: "A o pokojniku?! Jeli ste, pili ste, smejali ste se, pa što ste došli, gde ste došli?! Ko će reći i neku o pokojniku na čijem ste se pomenu naždrali, a pomenuli ga niste?!"

Dok je izlazila, sama, uspravna, čuvala je puknuto srce za tišinu mrtve sobe u kojoj su nekada delili postelju.

Komentari

Komentari