Foto: 
autor nepoznat

Agresor

Tog jutra Marija uz kaficu, nevoljno priznade Robertu kako je juče bio u pravu, coknu ga u nosić i odjuri u redakciju.

Ostade Roberto sâm sa svojim mislima.

Bolje da poradim još malo na mom prvencu, dok imam inspiraciju. A ona glavuckova ludača neka izvine, kad je čekala do sad, neka sačeka još malo!

Još nije bilo otkucalo podne, zaputio se u grad. A kada se tog popodneva vratio kući, požurio je da svoje impresije stavi na papir.

 

* * *

 

Pre nego što sam krenuo u grad, odslušao sam vesti BBC-a, na srpskom jeziku. Marija mi stalno puni uši kako su oni bolje obavešteni i od CIA-e, KGB-a i Vikiliksa zajedno, i da retko kad omaše u svojim procenama. Evo konačno prilike da se u to i sâm uverim.

Ulični nemirii zahvatili su juče veći deo Evrope, bilo je i žrtava. Sukobi demonstranata i policije počeli su najpre u južnim i mediteranskim oblastima, da bi se onda poput epidemije proširili na ostatak kontinenta. Najžešći okršaji bili su u Grčkoj, Italiji, Španiji i Portugaliji, a najmasovniji u Francuskoj. Protestvovalo se zbog nezaposlenosti, poskupljenja osnovnih životnih namirnica, skupih školarina za studente, neadekvatne zdravstvene zaštite za starija lica itd. Tražilo se više socijlne pravde, manje stezanja kaiša i povećanje plata i penzija. Kako naši dopisnici javljaju i u srbijanskoj prestonici, Beogradu, takođe su izbili žestoki neredi. Izgleda zbog otkazivanja jedne fudbalske utakmice...

– Zbog otkazovanja „večitog derbija“, nanu li vam naninu!...

Strčao sam u Bulevar Kralja Aleksandra, a tamo nigde žive duše kao da je policijski čas. Tu i tamo prođe pokoje vozilo. Negde u daljini zavijaju sirene kao gladni vukovi.

Zastanem ispred prvog kioska da bacim oko na naslovnice. Imaju samo „Večernje“, prodavac maše rukama i objašnjava kako ostala štampa kasni iz nepoznatog razloga.

– Žapo mi je – kažem mu. – „Večernje“ me ne zanimaju. Već godinama su leglo poltrona, ulizica i ratnohuškačke fukare.

Mahnem mu i produžim dalje.

Kod Pravnog skrećem levo i spuštam se dole do Slavije, gde je juče stvarno bilo žestoko. Skver mi je izgledao avetinjski, kao da je na njega pala atomska. Ono malo radoznalaca poput mene, bauljalo je po tom minskom polju od srče, prljavštine i raskomadanih stvari. U nozdrve nam se uvlačio miris gareži i paljevine. Svuda okolo opustošene prodavnice, zapaljeni kiosci, isprevrtani kontejneri, automobili i vozila GSP-a. Tu je i čitav odred komunalaca, koji lenjo, kao da pred sobom imaju sve vreme ovoga sveta, raščišćavaju taj nered. Zatičem i nekolicinu foto-reportera na radnom zadatku, i tuce pasa beskućnika kako besciljno lutaju.

Prvi put u životu grad mi je smrdeo. Moj grad. Zaudarao je na crkotinu i trulež, na nešto užasno i ogavno, što me nagoni da ispovraćam dušu, kao da sam na nekoj provincijskoj deponiji, a ne u strogom centru prestonice.

A smrdelo je, bogme, i na veliku sramotu.

Već sam na Terazijama. Prolazeći pored potpuno razrušenog McDonalds-a, od kog je ostala samo reklama, pa i ona prebijena napola. Đubretari, koje opet srećem, nešto su glasno komentarisali. Naćulim uši i tako iz prve ruke saznam kako su se organi reda tu sukobili sa povećom grupom huligana, koja je svoju navijačku strast prethodno iskalila na ministru policije. Ovog su, naime, bili presreli dole, kod Beograđanke, izvukli iz službenog vozila i pošteno izbebubecali, ne bi li izmirili računa sa prethodnog derbija, kada im nije bilo dozvoljeno da uđu na stadion. Ali onda je armija specijalaca jurnula na njih i potisnuli ih ovamo, pa su se povukli dole do Kolarčeve, gde su isprevrtali i popalili bukvalo sve što su stigli, praveći dimnu zavesu i barikade, ali nije im to mnogo pomoglo protiv do zuba naoružane žandarmerije, konjice, oklopnih transportera i vodenih topova.

Nema šta, bezumlje je danas, čini se više nego ikad, dostojno svoje reputacije! – rekoh samome sebi, i stresoh se od te pomisli, pa dodadoh i ovo: – Da Bog ima muda, druga bi se danas pesma pevala!

I baš u tom trenutku, prolazeći pored podzemnog prolaza, sretnem otmenog postarijeg gospodina, na trentak je zastao i osvrtao se okolo, vidno potrešen.

Mi smo slika i prilika društva koje nema dovoljno građanske kuraži, pa ga jebe u zdrav mozak kako ko stigne! – rekao je, pogledao me u oči i produžio svojim putem.

Svaka čast, gospodine – pomislio sam. Potpisujem svaku vašu reč.

Utom stigoh do one velike knjižare, u prizemlju zgrade Albanije. Zapravo, pre bi se reklo ispred zgarišta, nego ispred knjižare.

Zakoračim unutra, i nakon nekoliko koraka, iza jedne dopola oborene, nagorele police, uočim prsatu prodavačicu, što mi je onomad, umesto Hamvašovog romana Naime, koji sam tražio, pružila monografiju Naomi Kembel. Sedela je usred te paljevine i kupusišta od knjiga, s obe ruke držala se za glavu i plakala. Brže-bolje priđem joj, nameravajući da je utešim, ako je to ikako moguće.

Reče mi da je sama kriva za ovo što ju je snašlo, pošto nije postupila po uputstvu za postupanje u slučaju odigravanja fudbalske utakmice, jedinog propisa kojeg se, izričitom naredbom njenog poslodavca, slepo morala pridržavati. Trebalo je navući rešetke preko izloga sat vremena pre početka svake utakmice, a naročito ako igraju Partizan i Zvezda, ili ako gradom divljaju bande huligana, pod izgovorom da lokal ne bi stradao od kamenica, štangli i molotovljevih koktela, a zapravo kako niko ne bi mogao da vidi šta se dešava iza rešetaka. To jest da izlog nije razbijen spolja nego iznutra i da su skupocena izdanja sklonjena u podrum. Ona se branila kako je znala i umela, pravdajući se kako nije mogla ni da pretpostavi da će u gradu biti takav pičvajz pošto utakmica nije ni odigrana. Ali, ništa joj to nije pomoglo: dobila je otkaz.

Steglo mi se srce, bilo mi je žao devojke. Uzeo sam  mobilni i pozvao Mariju. Možda će se njen poslodavac urazumiti i odustati od otkaza, kad vidi da se novinari zanimaju za njegov slučaj – prošlo mi je kroz glavu.

Međutim, istog trenutka bio sam primoran da odustanem od svoje namere – u mene je bio uperen pištolj preko čije cevi se oglasila ružna, iscerena obrazina majmunolikog vlasnika knjižare.

– Gubi se odavde, seljačino! – procedio je kroz zube, prilazeći mi.

Ne, ja defenitivno nisam od tih koji bi mu se mogli suprotstaviti – pomislio sam i klisnuo van, drhćući kao prut.

Tek iza drugog-trećeg ćoška smogao sam snage da pozovem Mariju. Ona mi je obećala da će poslati ekipu iz informativne, premda imaju pune ruke posla.

– Negde su tu u blizini – rekla je. Dodaviši da se ne smucam više po gradu, opasno je, nego da smesta idem kući.

– Ali gad nije blefirao, ‘ladno bi me upucao! – bio sam uporan u nameri da joj dočaram situaciju.

– Šta si kog vraga tražio u njegovom posedu? Za njega si ti bio agresor! – uzvratila je.

– Ja?!

– Da, ti! Gledano njegovim očima.

– Majmunolikim! Propustila si da kažeš.

– Onda neka ti taj majmunoliki napravi rupu na čelu kad si tako pametan! – odbrusila mi je i prekinula vezu.

Nameravao sam da je poslušam, ali, ipak, na kraju, nisam. Grizla bi me savest, da sam otišao tek tako; pekle bi me suze one nesretne devojke.

Izvirujući iz obližnjeg podzemnog prolaza, odakle je pucao širok vidik u pravcu knjižere, spazih je u društvu koleginice koju je verovatno zadesila ista sudbina, kako pognutih glava nestaju niz sokak koji odatle vodi ka Zelenom vencu. Koliko sutra njihova mesta zauzeće druge srećnice, one kojima se na kastingu bude pozlatilo da zadovoljie stroge estetske zahtave majmunolikog poslodavca, koji je, očigledno, pri izboru personala, žmureći prelazio preko svega drugog, jedino su mu manekenske dimenzije bile važne. Poželeo sam im sreću, i njima i njihovim naslednicama. A onda, pogledavši ponovo u razvaljeni izlog knjižare, pljunuo na pločnik, okrenuo se i pružio korak. 

Komentari

Komentari