Foto: 
autor nepoznat

Akvis

Nekad je lakše pogoditi godinu nego stoleće kada će se nešto dogoditi. Oduvek je čovek težio lakšim putem zaviriti sa one strane stvarnosti i svesti. Od davnina su šamani, vrači, proroci, sveštenici, čudotvorci, iscelitelji i iluzionisti prečicama tražili put do nedirnutih livada uz pomoć halucogenih trava, droga, opijata, rituala i drugih trikova. To poigravanje sopstvenom svešću je postalo pomodarstvo savremenog besciljnog društva, bez uvida u konačni ishod. A možda je čovek u svim tim svojim pokušajima nenadano i dostigao svoje savršenstvo toliko uspešno da nije ni bio svestan toga.

Jedne…74. godine, neki nobelovac je dobio ideju da intenzivira rad moždanih funkcija uvođenje elektrolita u organizam. Proizvele su se kapsule sa rastvorom zlata usitnjenog do samih atoma. Njihovim konzumiranjem višestruko se uvećao i ubrzao protok elektromagnetnih impulsa između ćelija centralnog nervnog sistema. Ispitivanje dugotrajnog dejstva nove droge se vršilo u tajnosti od strane jedne američke korporacije. Za dobrovoljce su uzimani siromašni Sirijci beskućnici, koji su gotovo listom poumirali, a sve se odigravalo pod pokroviteljstvom vojske u gradiću Majadinu na reci Eufrat. Otuda je zapravo trebala krenuti ova priča.

U aprilu, jednog poratnog balkanskog proleća, rodila se mala Griška. Našli su je seljani vraćajući se iz njiva negdje između Prugova i Luščice, pa je odneli u najbližu opštu bolnicu. Kažu, bila je u jarku punom nadošlih kiša i samo po pulsiranju površine vode zaključiše da je to stvorenje još živo. Verovatno je to bila tek rođena beba sirijskih izbeglica koji su  je ostavili i požurili na sever. Načelnik pedijatrije je samo odmahnuo rukom u smislu: Nema ništa od toga. A stvorenjce…skroz čudnovato sa jednom rukom i nogom dijagonalno postavljenim na izduženom telu. Glavica normalna, pokrivena bujnom kosicom. Jedva da je davalo znake života. Odlučiše da ga ipak preko noći ostave na aparatima na odeljenju - da priroda učini svoje. Sutra sačekaše do podne a onda beživotno telo odnesoše dva sprata niže. Pomoćni tehničar ga stavi u kadu sa mlakom vodom da ga pripremi za obdukciju. U kadi beba proplače. Vratiše je hitno gore, nahranili je, a ona ubrzo ponovo usahne. Prenosili su je gore-dole sa sprata na sprat dok nisu ustanovili da beba živne samo kad je u vodi. Napraviše poseban kutak sa plastičnom kadicom između inkubatora. Održavali vodu na 36 stepeni, dodavali ulja i antiseptike, menjali ph-vrednost… Nakon dva meseca dadoše joj neko neodređeno muško-žensko ime, mada je bilo sve očiglednije da je u pitanju devojčica. I tako, postade Griška. Dobila je i svoju sobicu sa video nadzorom, klimatizacijom, šarenim zidovima i prostranom ružičastom kadom. Izbiše joj prerano i prvi zubići, a sa pet meseci je već samostalno plivala i sama se penjala na ostrvce u kadi. Priroda se sa njom žalosno poigrala, ali izgleda da je nastalo biće bilo sasvim sposobno da opstane. Sa dve godine je bolje govorila i bilo mnogo samostalnija od svojih vršnjaka. Nauka je utvrdila da su se neki sisari, koji su nastali na kopnu, prilagodili životu u vodi i vratili se u okeane poput kitova i delfina. Izgledalo je da mala Griška predstavlja nagli evolutivni skok ljudske vrste u tom pravcu. Takva su bar bila nagađanja lokalnih medicinara koji su pokušali objasniti ovaj slučaj.  

Ali sve je to ostalo na nivou privremene provincijske senzacije i uskoro je Griška zaboravljena od javnosti. U prizemlju bolnice je dobila malo veću sobu sa bazenčićem. Mogla ga je preplivati u tri zamaha. Tada, u onom srednjem zamahu, kada nije dodirivala zidove bazena, moglo se primetiti koliko je to biće prilagođeno vodi. Ruka priljubljena uz telo koje se sa ispruženom nogom gipko savija kao u ribe - kao mala sirena. Imala je ležaj u vodi od pletene trske i dečiji krevetić do prozora koji je ređe koristila. Možda samo kad bi se sunčala ili posmatrala prostrani bolnički park sa malim zapuštenim jezerom. Skromna bolnica nije zapostavila svoju čudnu ljubimicu i skoro uvek je neko od osoblja bio uz nju. Sa lakoćom je naučila da čita i piše, a u njenoj bistroj glavici su se stalno rojila razna pitanja. Rano je shvatila da se razlikuje od drugih i da je jedini primerak neke čudne vrste. Retko je koristila svoj piskavi glasić. Najviše je vremena provodila gledajući tv do očiju zaronjena u vodi. Tada bi se čulo kako mumla zatvorenih usta – nalik podvodnoj komunikaciji delfina. A obično bi birala emisije vezane za život u rekama i morima.

Jednog ponedeljka njenu sobu zatekoše praznu. Prozor otvoren. Slučaj prijaviše policiji. Prvo su pretražili bolnicu i okolinu, ispitivali osoblje ali od Griške ni traga. Prošlo je mesec dana. Grišku proglasiše nestalom osobom. Pretpostavljalo se da su je oteli da bi na njoj zaradili prikazujući je kao živ ili preparirani eksponat, ili da bude prodata nekom morbidnom privatnom kolekcionaru. Prošlo je i dva meseca bez rezultata i slučaj je pao u zaborav. A onda je Jovan Pajdin, radnik koji je održavao park primetio neke mehuriće na površini jezera. Pritajio se i video kako Griška izranja i sladi se izdancima šaši i mladim listovima lokvanja. Devojčica je osetila da je neko posmatra. Uplašila se i sakrila u gustiš. Jovan je čuo kako jeca i moli ga da nikom ne priča o njoj. “Pa dobro, zar ti nije lepše u tvojoj sobi?“, upitao je. “Nije, soba je moj zatvor, ovde imam ono što mi treba.“ Sklopili su dogovor koji je Jovan poštovao. Povremeno bi joj doneo neku sitnicu koju bi ona poželela a sve ostalo je nalazila u jezeru. U kasnu jesen je napadalo mnogo kiša. Griška nije htela da prizna da joj je hladno i Jovan je bio prinuđen da obznani bolnici gde se skriva. Tek sa ribarskom mrežom su je uspeli uhvatiti. Plakala je kao srndać kada mu se oduzme sloboda.

Vest da je osmogodišnje deformisano dete živelo četiri meseca u bari je odjeknula kao prvoklasna senzacija. Brigu o maloj Griški su uskoro preuzeli vodeći naučno medicinski svetski centri i instituti. Prosto su se otimali oko nje. Pisani su doktorati, menjala se teorija evolucije. Radili su opite na njoj, testirali je, zanemarujući da Griška nije zamorče već stvorenje sa dušom kao i svi ljudi. DNK-analizom je utvrđeno da dete pripada hamitsko-semitskoj rasnoj skupini, odnosno da je pretpostavka njenog sirijskog porekla tačna.

Juče su mi uzeli isečak iz dlana, pored kičme, iz pluća i iz štitne žlezde. Sutra će mi možda otvarati lobanju i uzeti isečak mozga. Zašto mi to rade? Kažu: Ti si različita. Pa oni su svi različiti pa ne dajem si za pravo da ih seciram. Glasno razmišljaju i polemišu nadamnom, kao da ja ne postojim ili da ih ne razumem i ne čujem, a ne znaju da im i sa usana u mraku mogu čitati. Okreću, obrću moju ruku i pitaju se zašto je takva i gde mi je druga. Takva je jer mi upravo takva treba, dugačka sa njima čudnim zglobom i kožicom između prstiju. U mom svetu ona je idealna. Ja ne pitam zašto će vama druga ruka. Ljudi dominiraju svetom, guraju se svuda od zagađenih dubina do posivelih visina. Plava planeta više ne postoji. A nije to zbog njihove znatiželje i pionirskog duha, to je želja za posedovanjem, dominiranjem nad prirodom. Sami su izabrali  svoj impozantan presto pod zvezdama i teže da ga zadrže. Uostalom zli ljudi su uvek više imali od onih dobrih koji su hteli da zadrže samo ono svoje. Vremenom, pod stalnim terorom zlih i cele nacije mogu postati takve. Kolektivno linčovanje, stvaranje imperija, genocid i porobljavanje čitavih rasa, istrebljenje brojnih oblika života- sve je to proizvod istog zla.

Niko od ljudi, nagnutih nad kadom u kojoj me na živo seciraju, ne nazire moje misli. Testovima su utvrdili da je moj IQ 132, naravno po njihovim važećim “naučnim“ merilima. Koliki je koeficijent inteligencije pojedinih ptica, zglavkara, biljaka ili vodozemaca? Oni kažu da je nula i sve svode na prirodne instikte predodređene genetskim kodom stvorenim slučajnim mutacijama koje su se pokazale korisnim. A mutacije su korisne ako pospešuju reproduktivnost-opstanak posmatrane vrste. Ako je tako, onda gotovo reproduktivno neuništivi mikrobi i bakterije imaju “prirodni instinkt“ koji svojim efektima premašuje sve domete IQ čoveka. Zapleo se čovek u sopstvene kontroverze navodno ispunjavajući i opravdavajući svoju “Bogom danu“ misiju. Evo sad muče ovo moje malo izduženo telo, smatrajući ga degeneričnom nakazom. Ne primećuju da posmatraju telo čije genetsko savršenstvo možda treba slediti. Telo rođeno da živi u vodi, dovoljno sposobno da svojom inteligencijom slobodno opstane među ostalim životinjskim svetom ne povređujući ga. Ne uviđaju da je ogromni evolutivni skok upravo postojanje samo jedne ruke. Da čovek nije imao dve ruke ne bi bio u stanju da uništio ovu planetu, bio bi mnogo nespretniji. Njegova sposobnost da napravi, izmeni, promeni, pokvari i uništi je prevazilazila sopstvenu inteligenciju i predviđanja. Inteligencija je najopasnije oružje, zato se mora nečim sputati.

Odustajem. Zapravo ja nemam izbora. Sele me iz grada u grad. Na međunarodnom naučnom kongresu u Milanu su me uvrstili u novu životinjsku vrstu. Ja sad spadam u Akvise. Pretpostavljaju da nas ima još, ali za sada sam ja jedini poznati primerak. Često me prisiljavaju da dugo boravim van vode. U tu svrhu su napravili nešto slično termaforu iz kojeg mi strči samo glava i ruka. Osećam se kao životinja spakovana u to gumeno koferče. Daju mi da u ruci držim neku zelenu šaš. Valjda sam tako fotogeničnija kao dvorska luda što miruje na sredini bine. Postavljaju mi neka gradska, urbana, potpuno nevažna pitanja. Čekaju moju reakciju kad mi kažu visinu najviše kule na svetu. A ja odmah pomislim koliko se biljaka sasušilo u senci tog čudovišta. Koliko su samo pogrešna pitanja tih opakih stvorenja koji su pokrili asfaltom pola ove planete? Da li su se ikad zapitali koliko bi svet bio srećniji bez njih? Šta bi kazale životinje i biljke da mogu govoriti? Rekli bi: To su ona zla biča. Čini se da su samo jadne pse uspeli uveriti u svoju dobrotu.

Noću me ostavljaju da se odmorim u mojoj “kadi za putovanja“. Tada sanjam ono jezerce u krugu opšte bolnice. Malo je, nepuni hektar, i znam svaki njegov kutak, ime svakog jata malenih riba, ćud svake štuke i pisak dremljivih somića. Brzo su naučili da me se ne trebaju plašiti. Mala sretna zaboravljena oaza u koju dugo niko ni udicu nije bacio. Izgleda da se najbolje živi na mestima na koja je čovek zaboravio. Ponovo upijam najlepša četiri meseca mog života. Počne mi pulsirati koža na slepoočnicama. Tako mi akvisi plačemo. Sve to na monitoru iz susedne sobe prati Igor, mladi doktor, tek je završio specijalizaciju. On je zadužen da mi se nešto ne desi preko noći. Čovek je a zna kad patim. Tada pokuca i uđe u moju sobu pa zajedno plačemo, svako na svoj način. Nežno mi gladi mokre slepoočnice dok se ne umirim. Osetim ja kad je neko dobar. Znao je reči: Niko  ne primeti kad izdahne travka u bespuću, kao da to i nije bio život.

Neki dan smo se smejali pošto sam zvanično proglašena životinjskom vrstom. I njemu je smešno koliko je to pogrešno. Smeh je utihnuo, a u grudima  mi ostade gorko pitanje: Oni su ljudi, a tko sam onda ja? Ponekad celu noć pričamo. Drži me za ruku i dira mi mekanu kožicu između prstiju. Zna koliko mi to godi. Meni je 12 godina što je po ljudskim merilima 17. Da nisam životinja sada bih bila devojčurak. Devojčurak koji nikad nije ni video sebi sličnog dečaka, koji se nije nikad ni poljubio. A akvisi se ljube kao i ljudi samo češće, osećam da je tako, tako mi govore zapisi u mojim genima. Igor tvrdi da su Amerikanci u Siriji našli još sedamnajestoro dece istih kao i ja, ali se to drži u strogoj tajnosti. Ne znam da li me laže da bi me utešio. A mene užasno boli moja samoća.

Možda sam previše očekivala od ljudi. Oni skromni u opštoj bolnici su me stvarno pazili, ali ipak me zov prirode naterao u jezero. Setim se i dobrog Jovana Pajdina koji je po ceo dan timario svoj parkić oko bolničkih zgrada. I on je bio čovek prirode. Pazio me kao da sam njegova ćerkica. I nije me izdao već mi je spasio život. Jezerce se svake zime zaledi a to ja ne bih preživela. Sada se na mene troši preko 2000 dolara dnevno, a kakav je ovo život? Da nema Igora sigurno bih se ubila. Akvise bi se trebalo nastaniti u nekim toplim morima, tamo gde se u njih reke ulivaju, da balansiraju između slanog i slatkog. Na televiziji sam videla kljunaste rečne delfine. Oni su moji bliski rođaci, čak i njihov govor razumem. Ljudi nisu nikad dešifrovali te zvuke, jer su njihove misli za čoveka besmislene. Razlika između akvisa i ljudi nije u broju ruku ili nogu, suštinska razlika je u načinu razmišljanja.

A sve je počelo sasvim naivno kao i hiljadama puta do sada. Zaratile su dve srednjoazijske zemlje. Obična mala čarka zbog ubistva svega 15000 izbeglica. Jedne su podržavali Amerikanci a druge Rusi. Neko je (valjda) u Rusiji pritisnuo pogrešno dugme i lansirane rakete se nisu dale opozvati. Amerikanci su jednako odgovorili. U jednom trenutku su se u atmosferi  mimoilazilo 60.000 projektila sa nuklearnim glavama. Udar na protivudar. Osveta za osvetu, ljubav za ljubav, mržnja na mržnju. Jednostavno, brzo, logično i tako ljudski. Sukob su pri kraju malo začinili biološkim i hemijskim oružjem, tek da scenario ne bude suviše monoton. Sve se dogodilo za manje od pet sati. Dan kasnije Zemlja je postala planeta pogodna za umiranje. Trijumf najinteligetnije vrste, trijumf vekovnih civilizacija. Reke su tekle, vetrovi duvali, vreme je otjecalo. Početak 6. velikog planetarnog izumiranja.

Nas je događaj zatekao na putu Sevilja - Lisabon. Divan sunčan dan, radovala sam se da ću konačno videti Atlantik. Šofer i Igor su bili u kabini kamiona, a ja pozadi u luksuznoj cisterni sa pregradama - vozilo napravljeno specijalno za moj transport. Tlo je počelo podrhtavati kao da je zemljotres što se ponavljalo u nepravilnim intervalima. Igor je procenio da će biti sigurnije da me premesti kod njih u kabinu. Čudni niski oblaci su brzo nadolazili sa svih strana dok nisu zaklonili poslednju krpicu plavog neba. U podne je mrak bio kao da je 18 sati a u 18 mračno kao da dana nije ni bilo. Između dva krčanja na radiju mogle su se čuti reči apokalipsa, nuklearni, kraj, svetski rat, bežati iz gradova, radijacija, atomska skloništa, život, smrt…I bez radija smo znali da je ovo onaj očekivani sudnji dan od kojeg smo strepili, kraj svakog pojedinog sna. Skrenuli smo sa glavnog puta i nekim makadamom se penjali visoko u brda. Bilo je zagušljivo i toplo jer smo zbog radioaktivne prašine pozatvarali sve prozore. Kasno u noći smo se zaustavili i premoreni zaspali u kabini. Ujutro šofera nije bilo, dozivali smo ga ali ga nismo više nikad videli. Nebo i zemlja, sve u valerima sivila istog pepela. Čuo se u atmosferi neki nedefinisani zvuk kao kad najtanja žica violine zagudi u najvećoj cevi crkvenih orgulja. Tako je Plava planeta izdisala.   

Tavorili smo nekoliko dana pored tog putu u brdima, jer je Igoru bilo loše. Niko za to vreme nije prošao. Radio Bankok (jedinio se on oglašavao) davao je onima koji su se našli na otvorenom 10 do 60 dana života. Ljudi u skloništima možda dočekaju novu godinu. Prestalo je biti važno, šta ćemo jesti, šta smo planirali, hoćemo li zakasniti na otvaranje lisabonskog kongresa, hoćemo li tamo ikad stići? Nikome to nije bilo važno, ni nama. Lisabon sigurno nije više ni postojao, a ja nisam videla okean. Godinama sam priželjkivala da me ljudi puste na slobodu u neko more. Ili sam sanjala da bežim ka nekoj velikoj vodi i kako se nespretno krećem po tlu, ranjavajući svoje telo poput onih riba dvodihalica, što se u vreme suša premeštaju iz lokve u lokvu. Krvavi su to snovi bili i uvek su se završavali surovim buđenjem. Rekoh Igoru da me odveze u dolinu gde smo u prolazu videli neko jezero. Neka me pusti da u njemu umrem. Ćutao je. Ko zna o čemu je mislio? Bezuspešno je pokušavao ispostaviti vezu mobilnim telefonom. Izgleda da se i sama zemljina orbita izmenila i poremetila satelitske veze.

Četvrtog dana Igoru je preko noći izbila krasta na usni i nekoliko njih na vratu. Ali probudio se nekako pun energije. Rekao je da moramo krenuti. Nije se zaustavio pored onog jezera, dao je gas i rekao: “Pred nama je dug put.“ Izbegavao je veća mesta. U nekoj pustoj varoši smo vozilo napunili hranom i gorivom. Našli smo u provaljenoj farbari žute nalepnice - upozorenje na prisutnost radioaktivne materije. Time je Igor oblepio kamion sa svih strana. I bez toga je vozilo čudno izgledalo, a sada je delovao kao opasan džinovski insekt koga treba u širokom luku izbegavati. Zahvaljujući ovoj genijalnoj ideji niko nas nije zaustavljao niti pokušavao da pretraži ili provali u kamion. Zapravo ono malo ljudi što smo sreli na putevima više ništa nije interesovalo. Bezvoljnost, apatija, bezciljnost zadnjih dana postojanja, nasumično biranje mesta gde će bez traga istrunuti. Nestaje i zadnja generacija ljudi, dave se u pepelu koji su sami posejali. Kao da je od svih preostalih ljudi, samo Igor imao neki cilj.

Odustao je da ide preko Instanbula jer grad je sigurno nestao u džinovskim kraterima. Vozio je zaobilazno preko Odese, Rostova i Krasnodarska a onda prošao kroz Gruziju i nastavio prema jugu. Sa desne strane je umiralo Crno more kao beskrajna ravnica posuta pepelom, peskom i prašinom. Igor me je privezao pojasom na suvozaćevom sedištu, a ja sam u onom transportnom ružičastom termaforu izgledala kao poveći radio - radio Griška. Tražio je da mu nešto pričam da ne bi zaspao u vožnji. “A šta da ti pričam?“ “Pa bilo šta…pričaj mi nešto kad si bila mala.“ Mogla sam mu samo opisivati one dve zelene sobe u kojoj sam živela, pričati o osoblju koje je kod mene radije navraćalo nego u svoju prostoriju za odmor. A onda sam se prisetila svega što sam gledala na tv-u i verglala, verglala, baš kao pravi živi radio. Slušao me, čak bi se povremeno okrenuo ka meni i nasmejao dok bi krv iz otvorenih krasta pomešana sa znojem natapala okovratnik košulje. “A vi akvisi ste prave bistrice, pa ceo film si mi ispričala do detalja, do najkraćeg dijaloga.“ “Kako možeš znati da nisam sve izmislila?“ “Pa znam, i ja sam taj film gledao.“ A ja bih ga, tobož u ljutnji, svojom tankom rukom nežno tapnula po glavi. On bi me nekako posebno pogledao. Imao je tako plave oči. U tim trenucima smo znali da to nije samo prijateljstvo jednog akvisa i jednog čoveka. Znali smo da mislimo na isto i ponadali se da će se naše duše u nekim budućim životima ipak spojiti. Duše određuju kojoj vrsti pripadamo. One koje se prepoznaju pripadaju istoj vrsti.  

Nailazimo na leševe na putu koje u nedostatku druge hrane kljucaju ptice i trgaju psi. Razgovor bi zamro. Jednom smo izašli i pokušali da telo nekog dečaka bar položimo na neko pristojnije mesto. Shvatili smo koliko je to besmisleno. Možda ovim putem više niko nikada neće ni proći. Svejedno je na kom mestu će životinje naći hranu. Sada ništa i ne komentarišemo, samo zaobiđemo tela i ćutimo nekoliko minuta, kao da odajemo poštu stvarnosti. Lešinari otporni na zračenja su sada na vrhu lanca ishrane – to je stvarnost.                 

Igor nije mogao više držati ni nogu na pedali. Tresla ga groznica, krvario iz usta. Morali smo brzo negde stati a bili smo negde na granici Irana i Azerbejđana. Uterao je vozilo u neki proređeni šumarak i klonuo. Budio se povremeno i govorio šta da uradim, koju injekciju da mu dam, kako napraviti rastvor ili oblogu. Tvrdio je da je to privremena kriza i da će posle biti dobro, da samo još ovaj dan mora izdržati, pa sledeći, pa sledeći. Dao mi je opis neke varoši usred Sirijske pustinje na kojoj bi trebali biti onih 17 akvisa, u slučaju da se on ne probudi a neko mora da ih spasi. “Morate se spasiti, jer vi ste kao mali gmizavci otporni na radiaciju.“, uspeo bi da se našali, “Neko mora nastaviti ljudsku vrstu.“

Jedne noći vrata kabine iznenada otvoriše naoružana grupa vojnika graničara. Ugledali su Igora na prekrivaču punom krvi i mene kako bdijem pored njega. Verovatno su u pomislili da je moja nakaznost posledica užasne radijacije kojom zrači kamion. Pobegli su glavom bez obzira iako nisu imali gde. Sve manje je bilo znakova života. Ranije smo viđali velike čopore šakala kako besomučno trče unutar malog kruga, kao tornado sluđenih životinja. Grizli su se i gazili međusobno, a zatim bi nemoćno legli u prašinu. Hrpe uginulih životinja nisu odavale vonj raspadanja kao da se ni muhe ni bakterije nisu još adaptirale na klimatske promene. Sa druge strane šumice je klizio Araks - mirna ravničarska reka. Nekoliko sati sam provela u njemu. Nije ni nalikovao na nekadašnju oazu punu života. Da nema Igora ostala bih u njemu zauvek. I tako nisam verovala da se više išta može popraviti.  

Nakon 20 dana je Igoru bilo bolje. Temperatura je spala, vratio mu se apetit. Opet sam veselo čavrljala i ispričala kako sam uplašila vojnike. “Da li sam ja stvarno u očima ljudi toliko ružna?“ Ponovo se smejao s tim plavim očima i od bolesti požutelih beonjača. Pitao me ima li šta novog, jesam li slušala radio? Rekoh da se samo Bankok povremeno čuje, izgleda da je Indokina najmanje pogođena katastrofom. Sutradan, poslije nekoliko pojedenih konzervi gulaša je startovao kamion. U njemu je bilo više volje nego snage. Pravac Eufrat, varoš Majadin. Kroz celu Sirijsku visoravan ne videsmo ni jednog čoveka, same ruševine. Taj deo sveta i prije katastrofe je bio uklet ratovima. 

Gradić Majadin je bio nedirnut ali pust. Tražimo zgradu koja liči na onu sa fotografije, jer adresu nemamo. Ispostavilo se da je to nekakva utvrđena vojna bolnica. Uđosmo u nju. Zapravo Igor korača, a ja sam u rancu na njegovim leđima. Na desetine sasušenih tela u sobama i hodnicima. Ni traga od akvisa. U podrumu železna vrata sa prozorčetom kao u zatvorima, kroz koji dopire miris reke. Otključavamo vrata, a dugi hodnik se spušta i vodi ka nekoj svetlosti. Prija prohladan vazduh zasićen vlagom. Dolazimo do proširena koji svojim prostranim otvorom gleda na reku. U vodu uviru zarđali lanci kojima su privezani akvisi. Vidim pojeli su svo bilje dokle su im lanci dopuštali.

Svi se okrenuše ka nama. Izvukoh se iz ranca, uđoh u vodi i za nekoliko sekundi me okružiše. Bujica pitanja sa svih strana, a sva su na onom akva jeziku za koji sam mislila da sam ga ja izmislila slušajući rečne delfine. Sve ih razumem. Niko ne zna svoje poreklo, svi su tu dovedeni i zatočeni godinama u ovoj spilji bez Sunca. Vršeni su eksperimenti na njima, obučavani su od strane vojske za podvodne, često samoubilačke diverzije. Od njih 17 preživelo je 11. Niko nema svoju sobu, nikakvu intimnost, stalno su vezani lancem. Imaju svoj drveni ležaj kojeg smeju premeštati i jedno ćebe ako zahladi. Jedu uglavnom rastinje iz Eufrata i ono što voda donese. A voda se zamutila, već drugi mesec ih niko ne obilazi i jasno im je da se nešto stravično napolju dogodilo. Nemaju čime razbiti lance da bi se oslobodili, jer svo slobodno kamenje je izneto iz pećine. Koristili su kosti preminulog akvisa. Kosti su pucale ali alke su ostale čitave. Sada udruženim snagama vuku i uvrću isti lanac ne bi li pukao. Ali slabi su, akvisi nisu pravljeni za borbu, oni su savršena nežna vodena bića.

Ja im ispričah ukratko ko smo, kako je Zemlja uništena i da smo došli da ih spasimo. Igor se u međuvremenu vratio sa rancem punim mojih konzervi - hrane za vegetarijance. Našao je i veliki čelični pajser. Do kraja dana su svi bili slobodni i siti. Prespavali smo u pećini. Prvi put je osećaj samoće počeo da jenjava. Sa telom do pola uronjenom u zamućenu reku osećam vibracije moje vrste, čujem njihovo tiho noćno brundanje, čak čitam snove akvisa do mene. Trebalo je malo vremena dok se snovi svih 12 akvisa nisu stopili u jednu celinu. Ipak smo mi jedinstvena vrsta, toliko različita od ljudi. Kao da smo u snu postajali jedno biće spajajući mislima svoje živote, iskustva, skrivane ili otvorene želje, emocije, sve… Saznala sam da se Tedoru ( nezvaničnom lideru ove grupice akvisa) dopadam na poseban način. I ja sam njega odmah primetila. Sada su to svi znali. Čini mi se da mi je srce odmah drugačije zaigralo. Ljudi trećinu života prespavaju a akvisi žive 24 časa dnevno punim plućima, valja zato kraće traju. A otkriću vam jednu tajnu: Kada se mi zaljubimo gotovo preko noći nam izrastu nežne zlataste ljuspice na nozi koja nam služi kao rep. Kod nas se sve zna, mi nismo naučili kriti emocije kao ljudi.

Nekako smo se svi istovremeno probudili. Tedor i ja smo se istovremeno pogledali i pocrveneli. Još je samo Igor spavao izdvojen u suhom uglu pećine, umotan u pokrivače. Prvi put gledam skup na kome su ljudi u manjini. To zgrčeno drago telo je izgledao kao relikt izumiruće bolesne vrste. Moj Igor, koji me je toliko puta tešio, dizao sa dna i davao snagu da istrajem u svetu ljudi, kojeg sam toliko volela. Osetila sam jasnu razliku između zaljubljenosti i voljenja. Imala sam osećaj da sam ga noćas  prevarila. Grizla me savest što sam se tako brzo predala sopstvenoj vrsti. Valjda sam previše dugo priželjkivala nešto ovako, kao ptica koja je celog života tražila svoje jato, svoje gene. Mnogo toga mi se sada po prvi put dešava. Trebalo se navići na činjenicu da između akvisa nema i ne može biti tajni. Noćas su ovih  11 akvisa prepisali u svoju memoriju ceo moj život, onakav kakav je u meni zapisan. Na isti način sam ja upoznala i upila sve njih. Noćas su svi istovremeno osjetili moju zaljubljenost i to istog trena kada se ona u meni dešavala. Nepostojanje tajni je preduslov potpune harmonije jedne vrste. 

Konačno smo svi budni. Formirali smo krug oko Igora koji nam izlaže svoj plan. Treba se pripremiti jer pred nama je dug put. Uskoro će  Zemljom zavladati duge i oštre zime koje akvisi ne bi preživeli. Treba se naseliti što bliže ekvatoru i naći neku veću reku-izvor sa što manjim slivom, kako bi se što pre smanjila radioaktivnost u njoj. Sudeći po radio Bankoku, izgleda da je Indokina najmanje pogođena radijacijom a  smer vetrova i monsunske kiše će ubrzati dekontaminaciju tla i voda. Postoji šansa da će se neke biljne i životinjske vrste održati. Možda će akvisi tamo moći peživeti.

Sasvim je izvesno da je ovo kraj ljudske vrste. I bez obzira što su ljudi jedini krivci za opšti pomor ne bi bilo pravedno da se zaborave genijalna otkrića, tehnički, naučni i umetnički dometi i stremljenja miliona pojedinaca koju su i životom plaćali svoju odanost plemenitim, pravednim i uzvišenim ciljevima. Možda oni i nisu bili u manjini, ali svima su sudbinu zapečatili drugi kojima je koristoljublje, profit i  beskrupuloznost bila osnov njihove ličnosti i delovanja. Uvek je lakše bilo uzeti nego stvoriti, prljati istinu nego dokazati je, vladati silom nego ljude pridobiti ubeđivanjem. Dio zaostavštine sveukupnih  civilizacija je bio pohranjen u digitalnim bibliotekama širom sveta i većina ih je uništena u prvom satu nuklearnog sukoba. Sirija je svoj arhiv čuvala pod okriljem vojne tajne službe upravo u ovim pećinama stenskog masiva gde su zatočeni akvisi. Tedor je prvi došao na ideju da se to znanje sačuva. Četiri dana su akvisi neumorno prenosili podatke iz neoštećenih biblioteka, memorišući do tančina sve učitano. Ta delikatna biča su pamtili i čuvali sve podatke u samoj kičmenoj moždini, dok je mozak prvenstveno služio kao operativni centar. U noćnim snovitim seansama su međusobno preneli sva prikupljena znanja. Tada su saznali da su akvisi potomci Sirijaca na kojima je tajno ispitivana dejstvo kapsula droge- elektrolita sa zlatnim prahom. Elektrolit se raspoređivao svuda po telu i pored zanimljivog trajnog dejstva na mozak pokazivao je negativne, često smrtonosne, efekte na rad unutrašnjih organa. Ali zato su potomci tih ispitanika bili sasvim druga priča, jer se svo zlato taložilo isključivo u centralnom nervnom sistemu dajući mu posebna svojstva bez negativnih efekata. Dobijen je varijetet ljudske vrste sposoban za samostalnu evoluciju i uspešan opstanak.                

Istovremeno natovarena je velika količina hrane - vodenog bilja koja je kao stog prekrila kamion. Ko zna kad će stići do druge reke? U pregradama sa vodom cisterene bilo je mesta za sedam akvisa. Napravljen je plan njihovog smenjivanja da bi svi preživeli. Ja sam se zavukla u svoj termaforčić i stalno bila uz Igora. Hteli smo krenuti prema jugoistoku, ali zbog uništenih cesta put nas je vodio više istočno. Irak, Iran, Avganistan, Indija. Nismo videli ni jednog živog čoveka. Posle pređenih 6000 km Igor je klonuo. Koža mu je posivila, a i krv koja mu je curila iz nosa postala plavkasta. Premestili smo ga na ležaj u šoferskoj kabini, a Tedor i još dvojica su preuzeli volan.

Nisam mu dala da umre. Pitala sam ga gluposti samo da ne zaspi. Pitala sam ga šta je to ofsajd, koliko duboko može da zaroni, da li je krao komšijske trešnje, seča li se priče o olovnim vojnicima, koje ga moje oko više voli? Nasmešio bi se i pogladio zlataste ljuspice na mom bedru. A znao je  za mene i Tedora. 

“Tebe volim, a on mi je samo drag.“, šaptala bi mu u uho.

“Možda je tako, ali mi ljudi nismo zaslužili ničiju ljubav, pogotovo ne vašu.“

“Ti si drugačiji, skroz drugačiji.“   

“Ma samo nisam imao vremena da se izmenim.“

Znala sam koliko laže. Pored mene je umiralo sve ono dobro u ljudima. Okrenuo bi se na bok da prekine dijalog kome se nije imalo šta dodati. Tobože  je posmatrao prašnjav put ispred nas, a zapravo bi spavao sa  otvorenim očima. Jednom, umorno je spustio ruku na rame Tedoru za volanom i rekao: “Čuvaj mi malu Grišku, moju vodenu cigančicu.“ Bila je to zadnja kresnica u njegovom mozgu. 

Našli smo se u uništenim predgrađima Nju Delhija. Nisam ga htela ostaviti negde u tim ruševinama. Krenuli smo prema Agri u čuveni hram ljubavi Tadž Mahal. U desnom krilu te građevina postoji soba sa piramidom od providnih kristala idealnih proporcija. Neka tamo počiva telo mog Igora. Ne znam zašto, poželela sam da deo moje krvi bude zauvek u njegovim venama. Uradili smo transfuziju. Svi Akvisi su poželeli i uradili to isto. I tako smo njegovo telo, još uvek toplo od naše krvi i vreline iz kabine kamiona, položili u kristalnu piramidu. Prostoriju je ispunilo zujanje - tako se mi akvisi opraštamo od voljene osobe. Zvuk se u valovima pojačavao kada bi kristal piramide ušao u rezonancu sa našim glasovima. Brzo smo napustili prostoriju jer smo dugo već bili van vode. Otišli smo bez mržnje i ogorčenja prema onom lošem u ljudskom rodu. Otišli smo potpuno slobodni, oslobođeni. Još jednom sam se okrenula - to izmučeno  mršavo telo pokriveno dronjcima izgledalo je neprimereno skromno spram okruženju. Kao rob koji je zalutao i zaspao u kristalnoj kripti svog imperatora.

Bili smo na izmaku snaga. Voda u cisterni se zagadila, a hrane je bilo sve manje. Morali smo odustati od putovanja dalje na istok već spustiti se najkraćim putem ka jugu. Nizale su se beskrajne ravnice za ravnicom. Rahlu zagađenu zemlju su moćne reke rastvarale i odnosile u Indijski okean. Neprozirne, tamne, trome vode bez vegetacije na svojim obalama. U takvim vodama akvisi nisu mogli opstati. Sa sve manje nade smo se držali juga. A onda smo konačno sa jednog blagog uzvišenja ugledali okean. Dve čiste rečice su se spajale u raskošnu zelenu deltu na peskovitom tlu sa izvorištima tople i hladne vode. Bog nas je izgleda konačno pogledao. Čim se naše vozilo zaustavilo gotovo smo puzeći zaronili u plićak između korenja mangrova. Prvi put smo zalelujali kao listići u svom prirodnom okruženju, razdragani kao svemirski putnici koji su konačno našli svoje odredište. Opuštali smo se satima dok su nestašne ribice grickale i timarile našu ispucalu kožu i ožiljke od lanaca. Upijali smo so, Sunce, zvuke, boje, ukuse, mirise, dodire …, mi koji smo odrastali po sobama, laboratorijama, kavezima i pećinama, bez roditelja, porekla, utehe… bez slobode. Zar je trebalo nestati osam milijardi ljudi da bi se nama ukazala ova sreća? Zar nije bilo mesta za sve?    

Prošla je godina dana. Ne znam da li bi ljudi bili u stanju zamisliti raj poput ovog u kojem živimo. Delta je mogla prehraniti na hiljade akvisa, a  ne samo nas 12. Nalik smo grupi razdraganih majmunčića koji se lenjo premešta iz krošnje u krošnju birajući sočne dozrele plodove beskrajne džungle. I sve što jedemo kao da je posoljeno, začinjeno i pripremljeno upravo onako kako prija nama vegetarijancima. Treba samo pružiti ruku. Lebdimo u ovoj toploj vodi i skoro nikad je ne napuštamo - nemamo razlog. Napravili smo od drveta, šiblja i trske svoje malo naselje koje pluta u vodi. Pratimo putanju Sunca, plimu i oseku, ljuljuškanje valova u zaklonjenoj laguni, sat nam ne treba. A priroda se malo i poigrala sa nama. Da li kao znak zrelosti ili od slane vode, ali svim ženama je koža postala prozirna u donjem delu stomaka, što je još više privuklo muškarce. Zamislite kad dvoje akvisa vode ljubav u bistroj vodi - kao balet dva uskovitlana vitka bića, kada do mozga dopire samo bestežinski dodir glatkog toplog tela. Čudno kako se pojam lepote, erotičnost i vođenje ljubavi toliko razlikuje od vrste do vrste.

Ali vrhunac nastaje noću u rem fazi sna kada svi akvisi objedine sve svoje mentalne sadržaje i sposobnosti, obogaćene spoznajama proteklog dana. I najveća prednost ove igre imaginacijama je što može beskrajno trajati i produžavati užitak u nedogled, a da ničim ne poremete stvaran svet.

Ruke su one koje su uništili čovečanstvo. Kad nekom date dve ruke i razum on pomisli da sme menjati svijet samo zato što može. Da postoji neko svemoćan kao što je bog kakve bi tek on metagalaktićke gluposti radio. Njegove gluposti bi bile nepopravljive. Na sreću čovek je uspeo uništiti samo Zemlju, ne sasvim, ali onoliko koliko je mogao. Nije ni sanjao da će se svojim zadnjim nesvesnim trzajem iskupiti time što će Zemlji nevoljno podariti akvise. 

Jedan pesnik je rekao: Nemoj da me ljubiš da bih o tome sanjao. Često je ono imaginarno bolje od onog pravog. Sanjati možeš na milion načina kao i nadati se. Ulica iza ugla u nepoznatom gradu može biti kakva god poželiš sve dok je ne ugledaš. I sve može biti na hiljadu načina bolje, lepše, drugačije - sve dok se stvarno ne dogodi. Događaji su groblja maštanja i maštara. I kad bi i mogao (rekao je onaj pesnik), nikad ne otkrivaj tajne u ženu do kraja, uvijek ostavi nešto zbog čega ćeš je zauvek obožavati i njoj se vračati. Iza svega što radiš ostavi tri tačke. Sve sa tačkom je završeni ciklus u koji je možda još puno toga moglo stati, da ti nisi stavio tačku. Nedovršenost je razlog zbog kojeg je najružnije dete lepše od najlepšeg starca. Ne dopusti da dostigneš cilj, uvek ga guraj pred sobom. Uvek radi nešto što se nikad ne mora završiti. Kad jednom staneš, znaći da si umro, da ne umeš više maštati i da se više ništa neće dogoditi.

Svi u našoj maloj vodenoj naseobini spavamo u parovima. Sećam se, jedne noći je rominjala kiša. Ukopala sam se do pojasa u pesak topao od popodnevnog provirivanja Sunca kroz prašinaste oblake. Osećam svako zrnce koje mi dodiruje kožu. Milioni malih podražaja se stapaju u jednu ugodu. Kao da sam pokrivena sa stotinu slojeva najfinije svile. Rukom se držim za Tedora. On više voli ljuljuškanje valova pa drema na površini. Ja instiktivno izranjam samo da udahnem vazduh. Svaka kap kiše proizvede neki svoj ton dok se rasprskava na površini, a onda i svaka kapljica iste kapi. Pod vodom se to sasvim drugačije čuje. Spajam tonove u kratke melodije i navedem akvise da urade to isto. Mala Irda, najsitnija među nama, sve to prikuplja i neverovatnim talentom spaja u jednu harmoničnu sonatu. Neko se dosetio da to bude himna našem Igoru, tačnije, svi smo istog trenutka na to pomislili. Neko je dodao nostalgiju Mostarskih kiša, neko pozajmio ritam iz Ode radosti, neko kucanje igorovog srca, neko šum Sibirskih tajgi i pev šarenih pečinskih ptica pod vodopadima moćne Zambezi. Sve najlepše je već satkala priroda iz koje je iskapala i deveta sifonija, i Ave Marija i prevarantski soprani anđeoskih italijanskih  kastrata. Uz muziku možeš tako lako neosetno da umreš, da se izgubiš u atomima koji te okružuju, da sve postane JEDNO. I kad to Jedno neko ugleda iz vasione, zaustaviće svoje kočije, znajući da je konačno stigao.

Irda, naša mala muzička kutija, naš soprančić je prva zapevala svoju flautu, a zatim smo usledili nas jedanaestoro, svako pevajući svoj instrument. Da li je to bila svita, fuga, sonata ili simfonija – ne znam i nije ni važno. Nije to bio ni Šuman, ni Brams, Bah, Rahmanjinov ili Korsakov. Jednostavno ono sveukupno u nama je iskazalo zvukom ovaj trenutak svog postojanja. U jednoj laguni, negde na sudaru Indije sa svojim okeanom, postoje biča koja pevaju u snu po kiši i u mrkloj noći. Pevaju o čistim vodama u koje, nakon velikog pomora, više nikad neće biti bačena udica, mreža, dinamit ili vagoni smeća. Pevaju o izdancima nove vrste koja će dočekati da Zemlja opet postane Plava planeta.

Sledile su noći poezije, glume, slikarstva, tehnike, nauke, književnosti, historije, fizike, matematike, medicine, filozofije, magije, telekineze i svih nepoznanica dubokog svemira… Neverovatno je kolika je snaga, složenost i stabilnost tih zajedničkih imaginacija akvisa u snu. Bez ičeg opipljivog u rukama, bez da su izmenile ili potrošile gram okolne materije, milijarde i milijarde moždanih ćelija simultano stvaraju i dopunjuju zamišljene svetove u savršeno usklađenim umovima.

Osećam se posebnom što sam delić ove ćelije koja, nadam se, upravo stvara osnove nove “Pasivne civilizacije“, društva inteligentnih bića koje  će preskočiti sve dosadašnje dečje bolesti obesnih ljudi i savršeno se stopiti sa prirodom. Reči kao što su posedovati, imati, vladati, izmeniti, potčiniti, nametnuti, prevariti, ratovati, ubiti -  jednog će dana sigurno iščeznuti. Više religije neće izmišljati Raj do kojeg se dopire samo ako umreš, jer Raj je bio oduvek na Zemlji dok ga ljudi nisu proterali.

A ipak je vrhunac blaženstva bio kad su se s proleća, u roku od deset sati, rodila prva tri akvisa. Koprcali  su se kao prozirne jeguljice tražeći u vodi oslonac. Tila, Horna i Val - dve devojčice i dečak. Slepi, još uvek zatvorenih očiju obavili su svoje noge oko trske kao morski konjići, udišući prve mehuriće vazduha zarobljene u njihovoj kosi. Čulom mirisa su našli bradavice, nahranili se pa se stegli kao zmijice oko majčinih podlaktica. Prvi dokaz da akvisi mogu imati zdrave potomke. Tog dana se nakon 16 meseci konačno ukazalo Sunce. Bilo je tako veliko, ogromno. Zar je moguće toliko svetla? A niste znali da akvisi plaču ljubičastim suzama koje rastvorene u vodi postaju fluorescentne. Uveče je cela laguna sablasno ružičasto svetlela od suza radosnica. Bog je zaustavio svoje kočije, pogledao odozgo i rekao: “To sam zapravo hteo da stvorim.“  

Ima nešto divlje a istovremeno i božansko u ljudima, stvorili su nešto što ni sam Bog nije znao kako napraviti.  

…………………… 

Skoro 2000 km severnije Igor je ležao u kripti. Odeća na njemu se odavno raspala. Bio je nepokretan, samo je ljubičasta tečnost krivudala istim putem niz slepoočnice i kapala na mermer. Već mesecima posmatra vrh kristalne piramide tačno iznad sebe. Zna da nije živ, a opet nije mrtav. A srce ne oseća. Pored njega sasušena ruka i noga odvojena od tela. Ruku prepoznaje po ožiljcima - tri puta je nju lomio. Hteo je da bude neuro-hirurg, ali zbog te kraće ruke nije mogao. Tako je bio prinuđen da završi psihologiju. Rodio se i živeo u brvnari na šumovitim obroncima Stenovitih planina. Njegov otac je bio traper uz kojeg je i on zavoleo prirodu. Tek u šestoj godini je video prvog belca. Do tada i nije ni znao da je crn. Rasizam na papiru je odavno ukinut, ali kao da se mržnja može ukinuti nekim dekretom. Naravno, morao je u svemu biti bolji da bi bio bar jednak belcima. Doktorirao je kao student generacije na temu „Utjecaj droga na ljudsku evoluciju.“ Za malu Grišku je čuo iz novina, preselio se u Evropu, i izborio se da uđe u tim koji će je pratiti. Plašio se da ne završi kao cirkuska atrakcija ili umre kao laboratorijski kunić. Brzo je spoznao da ona nije biće sa genetskim greškama, već korak napred u ljudskoj evoluciji. Došao je i do tajnih dosijea o nastanku i zloupotrebi takvih biča. A onda je nju zavoleo onako nežnu, osetljivu, genijalnu, drugačiju, njemu lepu. Bilo je puno trenutaka kad je zažalio što nije rođen kao akvis.

Nije znao da u njegovim žilama kola krv 12 mladih akvisa. Prepoznao je obrise piramide i gledao kako rane od radijacije nestaju. Agresivna krv akvisa je odbacivala njegovu u nogu i ruku, i ti ekstremiteti su se sasušili i otpali. Telo se stanjilo hraneći se sopstvenim mišičnim tkivom. I sam je postajao akvis, nepokretan ali mentalno budan. Jedne noći je osetio kucanje svog srca. Čuo je i neku anđeosku muziku, izbrojao 12 instrumenata i svaki je ličio na neko poznato biće. Čuo je Griškin glas koji kaže: Ovo je Igore pesma za tebe. Tako izgleda zadnji košmar prije smrti? A onda mu se telo odvojilo od mermera i podiglo iznad kupola Tadž Mahala i nastavilo se uzdizati zajedno sa muzikom. Bila je noć. U vasioni je bilo hladno, a Zemlja je bila u potpunom mraku, bez tragova civilizacije. Tamo gde je nekada blještao Bombaj, Nju Delhi ili Kalkuta bila je tama. Okean je bio prošaran prigušenom fluorescentnom zelenom svetlošću stvorenom bioiluminacijom planktona i algi. Samo na jednom mestu na obali je titrala blago ružičasta flekica. Već se gotovo smrznuo kad je naišla neka kočija. Ušao je u nju. Kočijaš se nije osvrnuo samo je žurno okrenuo kočiju prema ružičastom svetlu. Sletio je pravo u vodu. Tada je raširio ruke i uvukao vrat kao da se izvinjava što toliko kasni. A onda je žurno otišao zbog nekog drugog posla.   

 

I danas je dovoljno zavući se u rem fazu i saznati da je prva naseobina akvisa nastala prije 82 miliona godina. Civilizaciju je osnovalo svega 13 akvisa u naseobini nazvanoj IGORA, uređenu kao matrijarhalno pasivno društvo. Prvi matrijarh se zvala Griška i bila je udata za Tedora i Igora. Sa njima je imala sedmoro dece i fizički je umrla u svojoj 94. godini. Njena duša je sveprisutna i naravno i dalje živi. Često zna reći da je njena prva i najveća ljubav bio čovek, ma šta se o ljudima danas misli. Tvrdi da bez ljudi ni akvisi ne bi postojali, a to je uostalom i nauka dokazala. Kaže da je njen najveći uspeh što je zelena i ružičasta bioiluminacija jedino svetlo na Zemlji. 

Kotoraš Pepi

Komentari

Komentari