Foto: 
autor nepoznat

Anker

Sahrana je bila tužna kao što su, uostalom, tužne sve sahrane. Ova je bila i tiha. Nije se čulo ni naricanje. Tužni, tihi zbor stajao je nad svježom humkom. A iznad humke krst sa imenom Andrej Simić. Ne vjerujem da je bilo ko iz okoline čuo za Andreja Simića, ali svi su čuli za Ankera.

U zavisnosti od toga koga pitate, dobićete različite odgovore o Ankeru. Jedni će reći da je bio dobro dijete i poslušni sin, dok će drugi reći da je bio teški probisvijet i prevejani kriminalac. I jedni i drugi su u pravu. Kako je to moguće?

Anker i ja smo praktično odrasli zajedno. Bili smo komšije, živjeli smo u istoj ulici. Išli smo zajedno u osnovnu školu, u isti razred. Odrastao je u dosta siromašnoj porodici. Majka mu je bila domaćica i osjetljivog zdravlja. Umrla je kada mu je bilo trinaest godina. Njegov otac je po zanimanju bio automehaničar i radio je kod gazda Paje u servisu niže niz ulicu.

Da li zbog neimaštine u kojoj je odrastao ili zbog nečeg sasvim drugog, tek to nešto je mladog Ankera formiralo u jednu sasvim specifičnu ličnost. Dok smo se mi ostali igrali kauboja i indijanaca, lopova i policajaca, Anker je neumorno smišljao šeme kako bi zaradio neki dinar.

Prva od takvih šema je bila najprostija. Tu, u komšiluku, starijim komšijama bi trknuo do prodavnice ili trafike, a oni bi ga častili ponekim dinarom. Kasnije je tome pridodao i šetanje pasa.

Dešavalo bi se, ponekad, da neko od komšija mu ne plati za usluge, pa je Anker tada govorio da ni jedno dobro dijelo ne prolazi nekažnjeno. Bila je to fraza pokupljena iz nekog filma, ali za njega je bila kao poručena.

Kada smo završili osnovnu školu, postavljalo se pitanje koju srednju školu da upišemo? Ja sam upisao gimnaziju, a Anker je odlučio da ide na zanat, za automehaničara. Inače, njegove ocjene su bile više nego prosječne tako da je mogao da upiše bilo koju srednju školu. Ali kao što to već biva, život je imao neke druge planove, drugačije od Ankerovih.

Kada je imao trinaest godina, umrla mu je majka, pa je od tada dosta vremena provodio sa ocem u automehaničarskoj radnji gazda Paje. Tu je vidio svu silu novca koji ljudi daju za popravak svojih ljubimaca četvorotočkaša. Istina, taj novac se slivao u džepove gazda Paje, ne i u džepove njegovog oca, ali to je samo dolilo ulje na vatru ambicije mladog Ankera. Vjerovao je da će preko zanata, jednog dana, ispuniti svoje snove.

I tako smo Anker i ja krenuli u različite škole i različitim putevima. I bez obzira što živimo u istoj ulici, viđali smo se rijetko. U tim rijetkim trenucima, pričao mi je da praksu obavlja kod gazda Paje. Praksa je besplatna, ali gazda Paja je odlučio da mu svaki dolazak plati. Nešto vrlo bijedno, ali bolje išta nego ništa, zar ne? Ipak, i to bijedno, gazda Paja je često zaboravljao da plati. Ni jedno dobro dijelo ne prolazi nekažnjeno, bila je Ankerova konstatacija nakon svega.

Te sitne male nepravde, samo su još više učvrstile Ankera u odluci da se dočepa velikog novca. Zato je neprestano razrađivao šeme i šemice. Neke su bile sasvim razumne, a neke su se graničile sa naučnom fantastikom.

Ljeto kada sam završio treći razred gimnazije, bilo je doba kada su se uvećale razlike između Ankera i mene. Ja sam završio treći razred, a on školu. Meni je preostalo još školovanja, a on je već počeo da radi. Ostao je da radi kod gazda Paje.

Probudio sam se jedno jutro i vidio parkirano nekoliko policijskih automobila u mojoj ulici, a ispred Ankerove kuće. Skupio se i komšiluk. Niko nije znao o čemu se radi, a onda se pronio glas. Sinoć je obijena radionica gazda Paje, iz sefa su odnešene neke silne pare. Sumnjaju na Ankera. Ubrzo se pojavio i Anker sa lisicama na rukama u pratnji nekoliko policajaca.

Anker je u policiji proveo dva dana. Pustili su ga, jer ništa nisu mogli da dokažu. To što policija nije mogla da dokaže Ankerovu krivicu, gazda Paji nije značilo ništa. Otpustio je i Ankera i oca mu. Sve to je učinilo da komšiluk gleda na Ankera malo ispod oka.

-Nisam kriv. – jednom prilikom mi se ispovjedio Anker -Radio sam pošteno. Ali izgleda da ni jedno dobro dijelo ne prolazi nekažnjeno. Najviše mi je krivo zbog matorog. Kakve veze on ima sa bilo čim? Njega nije smio da dira.

Mjesec dana kasnije, policija je pronašla počinioca. Bio je to gazda Pajin sestrić koji je takođe radio u servisu. Tu istu noć planula je gazda Pajina radionica. Opet je policija došla po Ankera i opet su ga pustili zbog nedostatka dokaza. Gazda Paja nije obnovio servis. Naplatio je osiguranje i otvorio kafanu na drugom kraju grada. Anker se zaposlio u jednom magacinu.

Negdje pred sam kraj raspusta obijena je trafika na kraju ulice. Nedugo zatim, na Ankerovom vratu zasijao je zlatni lančić.

I vrijeme je išlo dalje. Završio sam gimnaziju i upisao fakultet u drugom gradu. Kući sam svraćao onoliko koliko su mi obaveze dozvoljavale. Anker je odavno napustio posao u skladištu. Niko u komšiluku nije znao čime se Anker bavi, ali se znalo da ne radi. Na sebi je imao skupocjenu garderobu i nakit, ali je dane provodio u lokalnoj kladionici. Svi su bili uvjereni da Anker živi s one strane zakona.

Anker je počeo i fizički da se mijenja. To više nije bio onaj mršavi, neuhranjeni mladić frčkave kose. Sada je to bio jedan grubijan obrijane glave i velikih mišića nabačenih u lokalnoj teretani. Pričalo se za Ankera da pozajmljuje novac na kamatu.

Prije otprilike godinu dana, svratio sam kući za vikend. Kao i obično, kada se ispričam sa mojima, krenuo sam da procunjam krajem. Tada sam, ovlaš, u prolazu vidio i komšiju Radeta sa rukom u gipsu. „Nije pazio kuda ide, sapleo se i pao“, to je priča koju je Rade svima ispričao. Tu istu priču su mi i moji rekli. I to bi zaista imalo smisla da se Radetova žena nije slučajno izlanula i rekla kako je cijelo Radetovo tijelo bilo prekriveno masnicama i podlivima. Tako nešto je moglo da se desi samo ako se Rade skotrljao niz brdo. A „pao“ je na ulici koja je bila ravna kao staklo. Onda se neko sjetio da je vidio zajedno Radeta i Ankera i kako mu Anker daje neku kovertu. I tako, ljudi su sabrali dva i dva…

Tri mjeseca nakon ovog događaja, a o tome se priča i dan danas, Rade je ženio sina. I svadba bi bila kao i svaka svadba, da u jednom trenutku, u salu nije ušao Anker. Muzika je utihnula, svi su zaćutali. Očekivalo se neko veliko sranje. Anker je prišao mladencima, čestitao im, izljubio se s njima, a onda iz džepa izvadio ključeve od automobila. Mladencima je poklonio potpuno novog pasata. Zatim se okrenuo i otišao. Svadba se nastavila do kasno u noć. Tadašnji mladenci, sadašnji supružnici, tog pasata voze i dan danas. Eto, takav je Anker.

Diplomirao sam. „Konačno“, što bi rekao moj otac. Osjećao sam se kao da mi je pao ogroman teret sa srca. I tako, išao sam ulicom, kada se, skoro nečujno, pord mene zaustavio neki crni luksuzni džip. Zatamnjeni prozor počeo je da se spušta -ANKER!

-Pa koga ja to vidim? - upitao je Anker.

-Pa gdje si, Anker?

-Ne viđam te, skroz si nestao.

-Nisam, Anker, tu sam. Slušaj, idemo negdje da se ispričamo, ja častim.

-Zašto ti da častiš?

-Diplomirao sam.

-Kada?

-Prije deset dana

-E, onda zaista moraš da častiš. Upadaj. - rekao je Anker.

Sjeli smo u baštu nekog kafića, odmah pored ulice. Pili smo pivo i prisjećali se dječačkih dana. Skoro svaka anegdota je bila propraćena Ankerovom uzrečicom da nijedno dobro dijelo ne prolazi nekažnjeno.

-Mislim, sine, znaš kako sam odrastao. – rekao je Anker - U sirotinji. A sad, jebi ga, sine, para imam k'o blata, a pičke k'o salate.

I ko zna koliko bi se nastavilo naše evociranje uspomena, da u jednom trenutku Anker nije primjetio neku bakicu koja je prelazeći ulicu pala. Brzo je ustao, preskočio nisku ogradu bašte i pojurio da pomogne starici. U dva koraka je već bio pored bakice, pomažući joj da ustane

Niotkuda, pojavio se automobil. Anker je odgurnuo staricu na trotoar, djelić sekunde prije nego što se automobil zakucao u njega. Škripa guma i kočnica. Vriska. Brzo sam pritrčao Ankeru. Bio je prekriven krvlju. Kleknuo sam pored njega i krvavu mu glavu stavio u krilo.

-Ni jedno dobro dijelo ne prolazi nekažnjeno. – rekao je Anker i izdahnuo na mojim rukama.

Eto, to je priča o Ankeru. Malo njih je zna. Ako želite da je čujete nekad, onda nemojte pitati za Andreja Simića, o njemu niko ništa neće znati. Pitajte za Ankera, sve će vam reći.

Komentari

Komentari