Arhitekta
Prekjuče, pre podne. Izlazim iz zgrade, prilazim kolima, žurim, i u tom trenutku me presreće gospodin u godinama. Teget mantil, beretka na glavi iste boje, tamne naočari za sunce. Pruža mi ruku i kaže:
- Vi ste arhitekta?
- Ne, nisam. Zašto pitate?
- Izvinjavam se, poštovanje, Savić. Ličite mi na nekog.
- Poštovanje i od mene, Stojičić.
- Stojičić? Stojan vam je možda rod? Stole...
- Stole? Da, to mi je stric. Arhitekta, ali je odavno otišao u pozorište i film. Režira.
- Eto! Znao sam da imate veze sa arhitekturom.
- Pa tom logikom imam više veze sa medicinom. Otac mi je bio lekar.
- Hahaha, baš ste duhoviti. Eto, baš juče smo bili u kafani „Sport“. Jel' znate gde je?
- Znam, na Autokomandi.
- Kada dolazite iz pravca Franša, dođete do kružnog toka, pa skrenete levo, na početku Vojvode...
- Znam, znam, sa leve strane.
- E bravo, bravo! Tako je. Mi se tu okupljamo svake prve subote u mesecu. Juče je bilo nas deset arihitekata, penzionera. Ranije nas je bilo dvanaest, ali dvojica više ne dolaze. Umrli. Obojica od srca. I tako... Sedmorica jela prasetinu, a nas trojica jagnjetinu. Odlična. Ja kažem ovima: “Što su naručili prasetinu, a ne jagnjetinu”. Oni kažu da im smrdi. Nemaju pojma. Ma kakvi smrdi. Izuzetna. Al' cene... Deru! Dve hiljade po osobi. Ma baš me briga, jednom mesečno. Doduše, tu su i rakijice i špricer. Neko pije pivo...
- Lepo.
- Skin'o mi Vučić penziju. Sad imam šesnaest hiljada manje. Jel' ste vi za Vučića?
- Bože sačuvaj!
- E, bravo, bravo! I tako, ta prva subota u mesecu. Uvek je jedva čekam. Mogli bi da svratite.
- A jel' dolazi moj stric? Mada, on nije penzioner.
- Koji stric?
- Pa Stole.
- Koji Stole?
- Pa Stojan.
- Ne, nikad. Što?
- Nije bitno.
- Hoćete da mi date broj mobilnog. Da vas zovem sledeći put. Prva sledeća subota. Kafana „Sport“. Znate gde je? Da, rekoste da znate.
- Žao mi je. Ne koristim mobilni.
- Pametno! Ako hoćete, samo dođite. Rekli ste da znate gde je. Kad krenete od Franša...
- Znam, znam!
- E, odlično! Prva sledeća subota.
- Hvala vam na pozivu! Doviđenja!
- Doviđenja! Baš smo se lepo ispričali.
- Jesmo.
- A jelte, jel' vaš auto.
- Jeste.
- Divan, divan! Dizel?
- Da.
- A kol'ko troši?
- Izvinite G-dine Saviću, žurim.
- ‘Ajte, ‘ajte, i ja. Baš sam krenuo u apoteku i... Nema veze, vidimo se.
Goran Stojičić