Foto: 
Mark Seton

Bah, Gladija i Gladijanci

Pripalio je cigaretu, onim već do savršenstva uvežbanim pokretom palcem po točkiću upaljača, sačekao klik koji označava završetak radnje, a onda je duboko povukao dim i nastavio da puši mirno je posmatrajući kako sisa krv iz svog probodenog srednjeg prsta. Ošinula ga je pogledom odozdo, iz kornjačinog rakursa, ne dižući glavu i ne vadeći iz usta svoj masakrirani prst. Ličila mu je tako gola, pognuta, s prstom u ustima na neku modernu pank varijantu onog poznatog Rodenovog pametnjakovića ili na nešto slično što je, ko zna kad i ko zna gde, video, ali mnogo pre nego što su mislioci u Gladiji bili ukinuti, čak i iz dečjih bojanki i žvrljaniki.

– Mislim da ću ovoga puta ostati nešto duže ovde kod tebe – rekao je – kod kuće mi je postalo nekako nepodnošljivo.

– Što da ne? – odgovorila je brzo, kao da je znala šta će da kaže –  Predskazalo mi se to, čak sam ti i vrata ostavila otvorena, kao što si, verovatno, primetio.

– Eto, želja ti se ispunila.

– I tvoja, nadam se. Daj nešto da popijemo – izustila je, izvadila prst iz usta i spustila levu nogu koju je do tada držala prekrštenu preko desne. Sedela je ispred njega blago razmaknutih butina, dok mu se njena uredno podšišana bestidnica otvorenim kezom nabubrelih usmina cerila direktno u njušku. Uzvratio joj je keženjem i podmuklim režanjem, kao ljutom psiću, a onda se okrenuo, gotovo mehanički, kao lutak na navijanje, i otišao po piće. Čuo je kako mu se glasno smeje iza leđa, a sa radija se oglasi provokativan muški glas.

– Nećeš valjda ponovo da slušaš tog idiota čije unjkavo, feminizirano kevtanje sladostrasno saopštava najnovije vesti? To ne mogu da podnesem –  doleprša do Natalije Labudov monolog iz druge sobe, praćen tihim zveckanjem stakla.        

– Zašto? Reklo bi se da nismo u takvom sranju u kakvom mi mislimo da jesmo i kako nam samo nedostaje dobra volja pa da nas Evropa, ta matora bogata kurva, primi u svoj zaštitnički zagrljaj – odgovori ona kao da je samo to čekala, češkajući zdravom rukom svoj Venerin brežuljak.

–  Sranje... pomeri tog jebenog imbecila, ne mogu da slušam te gadosti. Jebo ih predsednik koji je izjavio… moj kurac je izjavio, kreten – govorio je, kao za sebe, Labud iz susedne sobe sipajući piće u čaše.

– Ne znam dokle oni misle da ovaj jebeni narod tiranišu, a da sve to uvijaju u formu obećanog idealnog sistema? Budale! Pa tu žvaku više ni babuni neće da progutaju. Pomeri ga, molim te  –  oglasi se Labud ponovo.

– Trebalo bi znati pa to shvatiti kao trening za čeličenje nervnog sistema – reče Natalija – Obožavam da slušamkad peško sladunjavim cvrkutom kenja o tome kako je cela zemlja spremna za konačni obračun sa krizom koja tek dolazi i iz koje će samo Gladomir sa svojim ekspertima znati da izvuče korist; kako se stvaraju uslovi za normalno i, dakako, uspešno funkcionisanje Gladomirove mlade države, obračun sa kriminalcima, tajkunima i ostalim tranzicionim dobitnicima, spoljašnjim i unutrašnjim neprijateljima, petokolonašima...

– Naše mlade države –  ponavljao je Labud ironično – Jebene psihopate! Koja naša mlada država, zar ova Kurojeva ispušena kita koju su već oglodali, očerupali, ojadili, opelješili, odrali, osramotili, omalovažili, osakatili... Zar vas nije stid da tu našu blagoslovenu zemlju sutra nađubrite tim vašim lešinama, pošto se iskreno nadam da ćete, konačno, početi da lipsujete, da će vas točkovi vremena pregaziti i isterati vam ta vaša smrdljiva creva iz tih naduvenih mešina koje su progutale svu muku ovog jebenog naroda, njegov znoj i njegovu krv, njegovu nadu i veru u budućnost, koju ste mu tako lepo i sistematski uguravali u njegove naivne i širom otvorene uši. Proklete krvopije, lažovi, lopovi, hulje... Platićete to kad-tad, to vam ja kažem! E, toliko za danas  –  reče Labud.

Bio je to samo jedan od načina na koji je komunicirao sa svojim prisluškivačima od kada je bio siguran u to da ga redovno prisluškuju gde god da se nalazio.

– Bravo, bravo, bravo – vrištala je Natalija, pa zapljeska rukama, detinjasto kao oslobođena štićeninica predškolske ustanove, a lice joj se razvuče u dug nekontrolisan osmeh pun divljenja i saglasnosti.

– Ako si im rekao. Nek znaju. Nego, šta bi sa tom  radžom, kao da si odjahao na komišanje? – dodade i slatko se nasmeja sopstvenoj dosetki ustajući da promeni stanicu.

Kada je Labud ušao u sobu s napunjenim čašama rakije od kukuruznog brašna, ona je stajala nagnuta nad radijskom olupinom i okretala skalu osluškujući za trenutak šta koja stanica šalje u, kako je rekla, „jebeni etar“. Bila mu  je okrenuta leđima tako da je ponovo bio suočen sa njenom stidnicom kojoj je ovo ime najmanje pristajalo, i koja je na njega uvek i sa sve većom žestinom delovala, privlačeći ga nekim tajanstvenim, nesavladivim magnetizmom. Ona je to znala. Spustio je čaše na sto i prišao joj s leđa.

–  Bah! – uskliknula je i odvrnula potenciometar.

– Dobri, matori Johan – reče on i položi šaku na procep izmeđe njenih nogu, kao na otvor u probušenom kajaku. Potom je celu njenu delimično obrijanu izraslinu blago obuhvatio šakom, a srednji prst joj  polako i pažljivo gurnuo unutra na šta ona blago zanjiha kukovima i čvrsto ga steže usisavajući ga svojom pohotljivom utrobom.

Ivan Rajović

Komentari

Komentari