Foto: 
Tayler Andress

Beleg

Bilo je to one noći kad se mrak poigrao sa svim stvorenjima, i nebeskim i zemaljskim, i odlučio da izvede jednu od svojih šala, jer mu već beše dosadilo da sa danom prosto zameni mesto i time omogući smrtnicima da mere vreme, kome zamišljaju da su gospodari. Kao da se ono može meriti, tek tako...Beše mu dodeljen mesec i zvezde, kako bi se ustrojstvo sa danom i suncem održalo u nečemu što se zove ravnoteža, što beše svojevrsna nepravda, jer mesec se menjao čas ovako, čas onako, nikad sluga pouzdan.

Konstantin beše krenuo ka Karanovcu. Taman je kročio u Moravu, kad je konj zarzao, propeo se na zadnje noge, a onda ostao ukopan na mestu. Kao da je neko ugasio sve što je osvetljavalo mrak. Nigde meseca niti zvezde. Umesto neba, samo crni dim; oblak koji se izvijao u neko priviđenje koje je menjalo oblik i svakim treptajem oka postajalo drugačije.Ni strah u njemu više nije spavao. Četvore svoje oči uperio je u pravcu Konstantinovog pogleda, koji beše sjahao sa konja, a da nije ni znao da mu voda doseže do ruba čizama.Mesec se iskobeljao iz mračnog stiska svog gospodara, najpre slabim sjajem, što je nateralo strah da zatvori dva oka, a druga dva su, širom otvorena, gledala u pravcu Karanovca.

Mrak se smejao u nebeskim visinama, a Konstantinov konj pljesnu kopitom dva puta po hladnoj vodi Morave i nastavi dalje sa gospodarom na leđima koji, pre nego što ga uzjaha ponovo, dohvati jedan kamen iz vode i baci ga iza sebe.

Odjednom mu se Karanovac učini dalje nego što jeste. Nije smeo da otkopča košulju, jer je strah još bio budan i mogao bi prizvati nekoga ko bi njegov beleg na grudima video. Podnosio je njegov svrab, a kad god bi ga zasvrbeo, znao je da to nešto znači.

Samo što je pomislio na ljude koji ga u Karanovcu čekaju, kad oglasiše se ptice najavljujući skoro svitanje. Utom je i strah zaspao, a konj po kamenitom putu počeo da kaska.Učini mu se, na jednom mestu, da je trava neobično zelena i mekana i da bi mogao malo da odspava. Proverio je zavežljaj, sve je bilo tu.Tek što spusti glavu, neko ga pozva po imenu.Beše to devojkačudnekose, kaoodoblakanapravljene.

„Ko si ti?“ upita glasom koji nije prepoznao.

„Ja sam ti.”

„Šta ćeš  u mom snu?“ reče i stavi ruku na grudi.

Zvonkim glasom, ne odgovorivši na pitanje, reče: „Ne boj se, znam za beleg. Ja sam ti dodeljena kad i on. Nego, idi u Karanovaci,kadposlovekojitetamovodezavršiš, tiokreniuzIbar, tućeš me naći. Lako ćeš me i poznati“.

Jahao je Konstantin i naposletku stiže u varoš. Privezao je konja koji se beše dobro napasao dok je ovaj spavao i zavežljaj predao kako mu je rečeno. Ljudi ga pregledaše, klimnuše glavama. Znak da je sve kako treba; i Konstantinu pošteno platiše.

Beleg ga zasvrbe i podseti šta mu je devojka u snu rekla. No, nije mu se žurilo. Uskoro je svrab postao nepodnošljiv i on brzim korakom ode do mesta gde mu konj beše vezan. Uzjaha ga i polete naočigled naroda preplašenog konjskim rzanjem. Okrenu uz Ibar.Jahao je kamenitim, strmim putevima, prateći reku. Žeđ ga beše morila i odluči da stane da se napije vode, kad ugleda nekoliko devojaka sa vencima cveća na glavi. Čuo je da se vile tako pojavljuju i da ne treba ulaziti u njihovo kolo jer, ako primete čoveka, nema mu spasa.

Ne okrepivši se ni kapljicom vode, nastavi dalje prema granici gde su se nebo i zemlja spajali u jedno.

Komentari

Komentari