Foto: 
JR P

Beogradsko jutro

Postoje trenuci kada se provincijalci i velegrađani u potpunosti izjednače, približe se dušom, a da nisu toga ni svesni. Samo su ljudi, razmenjuju obične poglede i obične reči. To su uglavnom jutarnji trenuci, kada grad ostane bez jasnog vlasnika, delić trenutka kada se kamen stanac i kotrljajući sretnu i izjednače. Provincijalci često dolaze noćnim prevozom u Beograd, da bi uštedeli na karti i da bi imali ceo dan da posvršavaju poslove, ali obično stignu satima pre otvaranja institucija od kojih im život zavisi. Neki se odmah ugnezde oko autobuske ili železničke stanice i cede kiselu kafu dok ne procene da je vreme da krenu i stanu u red ispred nekog rulet-šaltera, gde će im se posrećiti ili će sve izgubiti, a sa nelagodom u oba slučaja. Takvi se nikada neće približiti velegrađanima, niti uopšte imaju zamisao da se radi o ljudskim bićima. Beograđani su nužno zlo na svetu i što si dalje, to bolje, kao od turskog poreždžije. Milan Bekčija stigao je u pola šest, po mraku. Taksiste, koji navale na putnike kao vrane na zalutalog orla, izbegavao je skretanjem pogleda i podmetanjem ramena - strašno su ga nervirali. Nervirali su ga i saputnici iz autobusa koji su ulazili u prve lokale, smeštali se i već raspitivali o tome kako da završe što su naumili. Izbegavao je i poglede prodavaca koji su nutkali ono što mu ne treba. Ako bi mu se slučajno sreo pogled sa tim lešinarskim, zbrčkao bi čelo i prolazio kratkim, veoma sporim koracima, jer je znao da dalje od ovog mesta još uvek nema otvorenih lokala. Isplanirao je dugu šetnju i znao je da mu neće biti dosadna, poodavno nije imao toliko vremena za sebe u ovom gradu. Godišnji sastanak geologa, koji nije mogao da izbegne, počeće u deset sati. Krenuo je u pravcu mesta održavanja, zagledajući firme, mimoilazeći se sa retkim prolaznicima koji žure i pate što nisu odremali još koji minut ili sat. Već je svanulo kada je stigao do instituta koji je ponosno održavao socrealistička obeležja, možda i zato što je toliko udaljen od centra, pa nisu stigli da se i njih postide oni što su smatrali da naše juče ničemu ne vredi, a znao je da iza tih obeležja rade ljudi koje ne dotiče niti politika, ta odvratna “selska rabota”, kako su je zvali u njegovom kraju, niti civilizacijske mene. Oni se bave dubinama, površina samo otežava pogled. Neplanirano je brzo stigao, iako su prošla skoro dva sata šetnje koja ga nije zamorila. Putovanje do Beograda u pregrejanom autobusu bilo je teže. Mogao je Milan odmah da pozove nekog od prijatelja, koji bi rado došao po njega na stanicu, ili nekog od rođaka, koji bi takođe odmah došao, ali bi glumio da mu je drago da ga ugosti. Naravno, da je morao, izabrao bi neomiljenog rođaka, da uživa u njegovim patnjama dok se prenemaže u gostoljubivosti. Sa osmehom zbog slika u kojima se rođaci prave da su duše od ljudi, našao se na maloj, između zgrada stisnutoj pijaci, koju je zaobišao vraćajući se malo unazad, pa je stepeništem nastavio naviše, sada već željan jutarnje kafe. Usred koraka, zastao je na trotoaru da pripali cigaretu. Zastajkivanjem je propustio ženu u žurbi, sa pripremljenim ključem. Otvorila je vrata malog lokala, koji je imao i malu bašticu ograđenu i pokrivenu upletenom nelakiranom trskom. Milan Bekčija je, gledajući spolja, odmah zaključio da je gazdarica otvorila, jer joj je bilo stalo do posla. Kretanje ženino je bilo ekonomično, bez zastajkivanja i protezanja, što bi karakterisalo većinu konobarica. - Dobro jutro. Nije li prerano da poručim kafu, molim vas? - O, ne! Izvolite! - osmeh je ukazao simpatične crte, a pokreti veštinu, jer je već prekrila stolove duplim stolnjacima. Da noge imaju reči, zahvalile bi se Milanu, toliko im je prijalo sedanje. Gazdarica je svakako imala još posla pre posluživanja, ali kafa je bila već spremljena dok se gost orijentisao i shvatio da je u ovom delu grada bio više puta, da mu jedan drug iz mladosti, kome je često odlazio do pre nekoliko godina, živi u blizini, i da bi možda bio red da ga posle sastanka poseti, da je često bio u okolnim kafanama, firma jedne se videla i mogao je čak da se priseti i ljudi koji su u više navrata bili za njegovim stolom. Kafa je bila izvrsna i u potpunosti je ispunjavala svrhu i inicirala produbljeno disanje uživanja. Na polovini kafe gledao je dečaka i devojčicu, srednjoškolci, očigledno su planski izbegli prvi čas i žure na drugi. Kako je ona zakoračila preko ivičnjaka, pogledala je u Milana: - Jao, molim vas, čika-Milane, nemojte da kažete tati - bacila je cigaretu iz ruke i pružila ruku preko niske ogradice. Milan nije video niti da ima cigaretu niti da je dečak drži za ruku, a njemu se nije baš dopalo što se otrgla, ali scena kako Milan ustaje i saginje se malo da bi ga ona poljubila u obraz ga je omela da postupi zaštitnički, ali i da izgleda potpuno izgubljeno, čega nije bio svestan, te bi se reklo da se osetio glupavo. - Šta, zlato, da ne kažem? To što pušiš, to što imaš momka ili to što bežiš iz škole? - ukočila se i možda je tek shvatala da je ovaj čovek ne bi ni prepoznao, ali su je spasavale dodatne Milanove reči: - Može li da mu ništa od svega ne kažem, jer se verovatno nećemo ni videti skoro? - Može! - osmehnula se sa velikim olakšanjem, podigla na prste, opet u isti obraz poljubila Milana i kao svoj čovek nastavila trotoarom, izbegavajući ruku dečaka. Kako je opet seo, tako je nekoliko gostiju, koji su pristigli i pratili scenu preko otvorenih novina, počelo da komentariše iz svojih malograđanskih perspektiva, uglavnom optužujući mladež za sve nedaće u svetu, naročito za one koje će nas tek zadesiti, ili iz perspektive onih koji odobravaju Milanov odnos prema detetu koje čini hrabre korake u otkrivanju sveta, koje se saplete, padne, ali se sa osmehom pridigne i ne krije pad, već se sprema za pravi skok, kojim, nadao se Milan, da peskoči sve one koji za svoje životne promašaje okrivljuju omladinu. - Molim vas, da platim. - obratio se gazdarici kada se približilo deset sati i kada je dovršavao drugu kafu, razmišljajući o tome da je ona jedina osoba koja nije učestovala u razgovoru o događaju koji je izazvao živu kafansku diskusiju i pre nego je natočen alkohol. - Kafa je na račun kuće i dođite nam opet! - mudro je saopštila svoj stav, a da ne uvredi one sa kojima se nije slagala.

Zoran S. Nikolić

Komentari

Komentari