Foto: 
autor nepoznat

Beskrajna uspavanka (prvi deo)

Stajala je pognuta nad kolevkom i tiho pevušila, nešto nerazgovetno, blagim umirujućim glasom. Mala, smeđokosa glava se smešila u povoju i gugutala nešto,  samo majci razumljivo. Ušao  je puštajući talas januarske studeni da utuli vatru u ognjištu i još s vrata krenuo da psuje i kune.Pogane reči su zazvečale resko, odbijajući se o oskudni nameštaj u prostiriji i prekidajući nit nežnosti uspavanke koja je lelujala u polumračnoj prostoriji.

Okrenula se ka njemu i pogledala ga sažaljivo, ne prestajući da peva. Spustio je naramak vlažnih drva kraj ognjišta i izašao u sumrak, zalupivši vratima. Dete je zaplakalo.

Ta se scena ponavljala već više od mesec dana, svakodnevno. Od kako mu se kćer rodila, više je bio u staji i vajatu no u kući. Od trenutka kad je shvatio da dugo željeni naslednik nikada neće upiti njegove tragove u snegom zavejanoj planini i nastaviti lanac muške krvi, za njega su i žena i taj plačljivi smotuljak krupnih plavih očiju i bakarne kose postali   samo žuč koja ga je izjedala, otkidajući, deo po deo njegovog bića, a rad i planina behu mu jedina odbrana. S nerazumnim besom tukao je stoku u staji i do iznemoglosti cepao drva pred vajatom, čak i kad bi vejavica prekrila belom zatalasanom zavesom vidik i njega samog. Ulazio je kod njih samo da pojede tanjir čorbe i ugreje mokre noge i opet izlazio, u januarsku studen koja se kovitlala po okolnim vrhovima.

- Zvaćemo je Tijana, po tvojoj sestri, ima i kosu kao ona. -  progovorila je jedne večeri, dok je on, gunđajući sebi u bradu, skidao kožuh i kaput, srdito skrećući pogled od njih dve i otresajući sneg sa šubare.

- Zovi je kako hoćeš, meni je svejedno! I ostavi me na miru, ne želim ni da čujem za nju! Povikao je i zamahnuo krupnom šakom, koja je ostala u vazduhu kao skamenjena od užasa koji je ugledao u očima žene.

Na trenutak se setio pokojnog oca i isto tako podignute ruke koju je njegova mati dočekala na levi obraz, zaklanjajući kćer na grudima od njegovog besa. Uplašio se od siline emocija koje su ga zatrpale kao lavina i izjurio u mrak, ne večeravši. Dva dana je proveo u seoskoj birtiji, ne trezneći se, pa se vratio domu, još otrovaniji nego što je pre bio. Komšije i prijatelji su ga izbegavali, čak su se i seoski kučići sklanjali, kad im naiđe u susret.

Ta postojana, neprekidna melodija koju je njegova žena pevala povazdan, i kad je dete bilo budno i kad je spavalo, posebno ga je dovodila u stanje besa, valjda što je osećao da za njega takvog nema mesta u toj pesmi.

Komentari

Komentari