Foto: 
autor nepoznat

Bitka

Sedela je na ivici stare kamene ograde. Nije imala snage ni za šta. Devojka je u ruci grčevito stezala mač.

Lea. Lea se zvala. I bila je sama na ovom svetu.

Srce joj je lupalo kao nikad do tada. Bila je kao  krhka grančica sa ogromnim plodom koji je iskušavao njenu snagu. Dakle, ili će se slomiti ili će taj plod otpasti, najzad. Buljila je u mrtva tela pred sobom. Bitka je bila duga i iscrpljujuća, a koja to, pa, za nju nije bila? Samo, sada je imala neku nadljudsku snagu, neku nenormalnu preciznost, koncentrisanost, posebnu moć. Ostala je živa, to je pobeda. Iako umorna, bila je spremna na dijalog sa samom sobom.

I u ovoj priči je nebo bilo crveno i u ovom snu dobro pobeđuje zlo. Da li je to smisao mog života? Pitala se pametna glavica sa kratkom crnom kosom i prelepim, krupnim očima. Kažu, da ranije nisi mogao videti oblik zla i da je zlo često imalo masku dobrog. Kako bih se tada borila? Kako i koliko puta bih bila ranjena, prevarena, ubijena? Kako su ljudi mogli tako da žive nekada? Hiljade i hiljade godina vladavine zla prerušenog u lice dobrote. A, vera? Zar sve vere ovog sveta nisu pobeđivale to zlo? Jesu, po malo…ali, ubijali su i dobro da bi pobedili zlo. Ništa ne razumem!

Devojka klonu, ispusti mač i sede na zemlju natopljenu krvlju. Preko pocepanih delova odeće na leđima osetila je hladnoću kamena. I tog trena uzdignu se iznenada velika crna masa i pokri je.

Bilo je kasno noću kada se čuo vrisak devojčice. Majka unezvereno ulete u sobu.

“Mamaaaaaa, ubili su me!”, vikala je uplakana devojčica sa ogromnim slušalicama na glavi.

“Bože, dete moje! Jesam li ti rekla da ne igraš tu igricu! Poludećeš!”, uplašeno reče majka grleći je ne bi li je smirila, ”Zašto si uzela da je igraš kada znaš da ti je to zabranjeno? Pričali smo o tome, dete moje, nije to za tebe, pa ti imaš samo dvanaest godina!”

“Vidi! Piše, Lea je mrtva!”, pokaza drhtavim prstom na ekran.

“Još si stavila svoje ime?!”, reče zabrinuto majka još jače je stežući u zagrljaj.

Kroz otvoren prozor, na tamno plavoj površini neba išaranog čipkastim, providnim oblacima, svetlucala je poneka zvezda i ogromno, sijajuće lice Meseca. Od postanka ljudskog života na Zemlji, još od Adama i Eve, ne može da se načudi ljudskoj prirodi i šta sve čovek jeste.

Znate zašto nema vode na Mesecu? Isplakao je davno poslednju kap. Ostalo je samo to tužno, začuđeno lice i to sve zbog ljudi.

Komentari

Komentari