Foto: 
autor nepoznat

Bogomoljac

Taj otužni smrdljivi osinjak u kome se skupo plaćaju čojstvo i junaštvo, a ljudsko dostojanstvo truli negde u zapećku, postao je moj svet i moja sudbina. Istina, privremeno. Premda svako ko se očeše o njegovu kužnu utrobu, ostaje zauvek obeležen, što sam tek kasnije shvatio.

Robijašnica je za mene bio nepoznat pojam, dostupan mi uglavnom iz filmova holivudske produkcije, i u poređenju s tim režim i uslovi u ovom kazamatu i nisu bili toliko strašni, koliko surovosti samih osuđenika i pravila ponašanja koja je neko davno odredio i sad se prenose takoreći s kolena na koleno; zbog jedne neodmerene reči, nesmotrenog pogleda ili gesta, možeš glavu da izgubiš. Tek tamo mi je postalo jasno zašto se kaže: nije teška robija, teški su robijaši!

No, ako je za utehu, mislio sam, ja bar neću morati nikome da se svetim kada budem odslužio svoje, o čemu sanja dobra većina njnih sa kojima sam, silom prilika, delio i dobro i zlo. I koji su svi odreda mislili da sam malko ćaknut.

Na njihovo pitanje zašto robijam odgovarao sam uvek isto, kako robijam zbog Biblije!

– Zbog Biblije!? – čudili su se.

– Da, zbog Biblije! – odgovarao sam.

– Šta, krao si Biblije? Ti onda stvarno nisi normalan!

Tako je bilo svejedan put. A šta sam drugo mogao da im kažem? Da im opevam moju romansu sa Anđelom i ono naše ja tebi, ti meni, i da im pripovedam kako sam lišio života nesretnog blagajnika Cvancika? Kao razumeli bi o čemu pričam? Kurac bi razumeli. Zato su mislili da sam malo šašav i zato su mi zalepili nadimak „Bogomoljac“, koji je išao u stopu za mnom sve dok nisam odmaglio odatle.

Bilo ih je tu zbilja raznih koloritnih likova, skupljenih i s konca i s konopca, i od zla oca i još gore majke, što se kaže, najgoreg ološa i ljudskog šljama, ali i poštenih i uljudnih, pa i onih za svako poštovanje; mada takvih, istina, ne i u prevelikom broju. Ljudi u čiji su se život – može biti baš kao i u mom slučaju – umešale zle kobi i vražje sile, kao i demoni iz mraka i podzemnog svemira i zapržili im čorbu.

Da nisam upoznao Frica, Gugutku i Blafa i šta ih je sve u životu snašlo, ne bih znao da ima i većih baksuza od mene, to mi je pomoglo da shvatim da ovaj krst koji teglim nije ništa u poređenju sa njihovim i da zato sa optimizmom treba da gledam na ostatak svog života. Koji će mi, nadao sam se, dati odgovore na sva pitanja koja sam tamo sebi uzalud postavljao.

Krije li svako u sebi svog ubicu? Sivu eminenciju svoje vlastite propasti? – bilo je jedno od tih pitanja, za koja sam mislio da na njih pravog odgovora zapravo i nema. Da odgovor na njih piše svako od nas svojim sopstvenim životom. Odnosno, svojim izborima. Naši dobri ili loši izbori će nas učiniti srećnim ili nesrećnim, a ne neko drugi, neko izvan ili iznad nas, ma šta mudraci govorili o tome.

Dok sam boravio tamo, pročitao sam hrpetinju knjiga koje govore o našem sudbinskom biti ili ne biti i o savesti i odgovornosti prema sebi i bližnjima, ali od te grdne silesije ideja, pouka i drugih mudrolija koje su prošištale mojim moždanim vijugama, ništa se nije primilo, ni za jotu nisam nisam postao ni mudriji ni zreliji ni pametniji. Samo sam moju sivu masu opteretio povećom zbrkom misli i ideje, od čega nema bogzna kakve koristi.  

Uzimao sam knjige uglavnom po preporuci mog cimera Sretena koga smo zvali Sreja; on je stvarno bio super tip, brzo smo se skapirali i sprijateljili. Radio je u biblioteci, a inače je magistar filozofije, bio je profa i jednoj beogradskoj gimnaziji pre nego što je  zagalavio ovamo. Svoju najveću ljubav i životnu saputnicu zatekao je u preljubi, ali ne sa jednim muškarcem, što bi, kako sam reče, bilo još i podnošljivo, nego sa dvojicom klipeta koje će ta jebačina koštati kao svetog Petra kajgana. Jedino štivo koje me je zbilja prodrmalo, i koje je na mene ostavilo utisak bezmalo ravan otkrovenju, bila je nevelika knjižica grčkog pisca Nikosa Kazancakisa, Askeza, Salvatores Dei (Askeza, Spasitelji Boga). Od Sreje sam saznao da je na piščevoj grobnici uklesan citat upravo iz ovog dela, njegov filozofski kredo:

 

Ničemu se ne nadam, ničega se ne bojim, ja sam slobodan.

 

A to je savršeno odgovaralo stanju mojih misli i mog srca. Ničemu se nisam nadao, ničega se nisam bojao (sve čega bi trebalo da se plašim da mi se može dogoditi, već mi se dogodilo), i zavaravao sam sebe da sam slobodan, slobodan u ovom specifičnom Kazancakisovom smislu. Na neku drugu slobodu nisam ni pomišljao. Čekao sam da za to dođe vreme i činio sve da olakšam sebi boravak tamo, koliko god je to moguće.

Moji drugari, Žabac i Šekspir, nisu me zaboravili, oni su mi bili najveće podrška. Često su mi dolazili u posetu, đa jedan, đa drugi, đa zajedno. Đa sa mojim starijim bratom Prletom. Onom mangupčinom koga Anđela nije stigla da upozna. U međuvremenu, odslužio je vojni rok i uveliko već razrađivao šemu kako da zbriše odavde, najverovatnije u Dansku ili Švedsku, gde su, kako je govorio, na ceni mladi (i lepi) inženjeri.

Od njih sam saznavao novosti iz tzv. spoljnog sveta, naročito su me detaljno informisali o tome što se dešava u kraju, što me je, logična stvar, najviše i zanimalo. Tako sam i doznao kako su beogradski i zemunski asfalt vreliji nego ikad, obračuni bandi i takozvane sačekuše postali su krvlju ispisana svakodnevica. I kako imam neviđenu sreću što sam daleko odatle, na sigurnom, za razliku od njih; i kako nema šanse da mi kosti budu rasute iz patriotskih razloga, negde po krvlju natopljenim stratištima od Slavonije do Like i od Baranje do Hercegovine, kao mnogim našim vršnjacima dobrovoljno mobilisanim da tamo jurišaju za krst zlatni i slobodu časnu...

A o Anđeli ni reči! Nismo je pomenuli za sve vreme mog tamnovanja, kao da je i dalje bio na snazi onaj naš zavet ćutanja. Čak ni na suđenju niko je nije pomenuo. Tog nimalo nevažnog detalja sam se tek kasnije setio, ispalo je kao da ona nema nikakve veze sa celim slučajem,  kao da nije ni postojala kao biće od krvi i mesa, već više kao neka naša adolescentska fiks ideja, ili nekakvo priviđenje iz sna. A sve što se dogodilo, i što kao svoju nužnu posledicu ima ovo moje tamnovanje, dogodilo se zapravo zbog nje, odnosno zbog mog i njenog neizvesnog sutra, premda, ako ćemo pošteno, nema reči o nekakvoj njenoj krivici. Sâm sam pao, sâm se ubio. Niko me nije tukao po ušima da uzimam pravdu u svoje ruke i da rešavam stvari koje, po prirodi stvari, ne treba da me se tiču. Svako treba da gleda svoja posla i da brine svoju brigu –  i strogo da se drži pravila igre, kakava god da su, ako se već na to obavezao!

Ali, ona, Anđela, i dalje je bila živa u meni. Nisam je ni voleo ni mrzeo. Samo sam i dalje žudeo za njom. Bog će znati koliko sam puta zaspao s njenim likom pred očima i koliko sam puta masturbirao misleći na nju. I dalje jednako lepu, možda čak i lepšu...

 

Odlomak iz romana  „Vrata podzemnih voda”

Komentari

Komentari