Foto: 
autor nepoznat

Bogu božije, tetki tetkino

Evo nas opet na onom dosadnom mestu, zevamao ko u plafon ko u vrata ko prozore i trudimo se da ne zapamtimo ništa od onog što se priča, a kao i obično, priča se o hrišćanskom poimanjem ljubavi prema bližnjima i božjim putevima nedokučivim. Nešto ranije, bez trunke griže sasvesti slagao sam Žapca i Šekspira kako tetka traži još Biblija, bilo bi onda stvarno glupo da se ne potrudimo još malo, ionako ih ona valja za naš račun, neće nam smetati da imamo koji dinar više za naše letovanje. Za divno čudo, nisu imali ništa protiv.

Koliko sam mogao da primetim i na bini i u publici bezmalo je bila ista postava kao i prošli put. Kao da smo se posle kraćeg predaha vratili da odgledamo drugi čin neke ubi bože dosadne pozorišne predstave. A Anđela? Moja gospodarica, gde li samo nalazi ovakve kretene da mi je znati? Ovaj što je sad bio s njom ušio je za tri koplja onog bilmeza od onomad. Takvu majmunsku njušku stvarno ne pamtim da sam skoro video. A tek što mu je stajling, da umreš. Zašto mu nije rekla da ne idu papuče sa kopčom na pantalone sa crtom, ovako, samo je bruka. Dobro nije došao u ultracigeru! Bilo mi je došlo da ustanem i da je upitam pred svima šta će joj taj mamlaz, ali ipak nisam, suzdržao sam se nekako.

Zapravo, imao sam bolju ideju. Ali morao sam da sačekam da se ova smaračina završi, a kao u inat, oni apostoli mudroseri nikako da zavežu i da ona lepojka odsvira fajront. Samo su ponavljali jedno isto, kako je čovek danas ponizan samo pred novcem i da je svo zlo ovoga sveta samo iz jednog razloga: što se čovek odmetnuo od Boga i uortačio sa Đavolom. A što je nagore od svega, naročito smo mi mladi s njim u dosluhu. I mrko su gledali  nas trojicu kao da smo mi krivi za sva sranja koja naši vršnjaci prave širom sveta. U jednom trenutku ukrstio sam pogled sa onim ljupkim okicama Meril Strip, gledala nas je tako sažaljivo kao da smo sva trojica stvarno neizlečivo bolesni, ili opsednuti Đavolom, pa možda ne bi bilo loše da pređemo na stranu Boga i u njegovo ime položimo naše mlade živote za opšte dobro, tako što ćemo dopustiti da nas ovi mudroseri isprže na lomači, ne bi li tako Đavo u nama platio glavom. S teškom mukom držao sam sebe čvrsto prikovanog za stolicu, da se ne otkačim i da se tim pametnjakovićima ne najebem majke za sve pare. A ona dva kretena, svaki sa svoje strane, muvali su me laktom u rebra oči da mi iskoče, i da mi nikad više ne padne na pamet da ih dovučem ovamo zbog tetkinih biblija, jebale me one. I to je samo pojačalo u meni gnev. Jedva sam čekao da se ova seansa napokon svrši, pa da iskalim bes na onom Anđelinom drugaru. Taj će me – čvrsto sam se bio zarekao – danas dobro zapamtiti.

Okrenu sam se ka Anđeli, uhvatila mi je pogled i namignula mi je. Prozrela je, naravno, pametnica šta smeram. Zato je kasnije, kada smo svi disciplinovano stali u red po svoje sledovanje, namerno pustila sve one babuskare i izgubljene slučajeve da stanu između nas, tako je onaj njen štićenik dobio živi štit pa nisam mogao da ponovim onu bravuru od pre neki dan. I samo se zagonetno smeškala, kao da je to što je uradila bilo nešto strašno zabavno. 

Pa dobro, pomislio sam, prošli put je bilo jedan nula za mene, sad smo valjda egal. Videlo se da je zadovoljna što su Žabac i Šekspir sa mnom, to kao da joj je pisalo u očima –  a to je meni bilo jedino važno. Najvažnije zapravo.

– Evo ti tvoja Biblija, na! –  rekoše mi posle ona dvojica, čim se dokopasmo ulice.

– I pozdravi puno tetku! Mi ovde više ne dolazimo, ni za živu glavu. Ovi bre ne znaju za Boga – jebu i u mali i u veliki mozak!

Nasmejah im se u lice, baš onako od srca:

– Ha-ha-ha, a vi kao znate šta je to veliki mozak! Ha-ha...

– Jebi se bre!

– Jebi se! Jesi čuo?! 

– I pljuni nam u usta, ako ovde više dođemo!

– I pljuni nam u usta, ako ovde više dođemo!

Zainatiše se obojica.

I hoću da znate! – mislio sam.

Još kako ćete opet da dođete, samo vas o tome još niko nije obavestio. Nemate vi pojma kakva vas vrata raja tamo, u tetkinim odajama čekaju! Kakvo blaženstvo. Vi i ne znate, dripci jedni, o kojoj tetki je reč. Trčaćete kao da ste sišli s uma, sve udarajući se nogicama u zadnjicu. 

Sve nam je, dakle, išlo po planu. Anđeli i meni. Samo što ja nisam imao tri čiste kako će da izgleda naš sledeći korak. Kako je to ona zamislila da izvodi svoj šou sa nama trojicom – a svaki od nas bocnuo bi i muvu u letu. Sigurno nema ideju da tamo pravimo gomilicu i da se otimamo za njene atribute, to bi baš bilo bljak, a ona je cura koja ima stila i koja zbilja ume sa nama muškarcima, kao nijedna koju sam dosad upoznao. Riba je to koja zna znanje, pa onda, mislim se nešto, nemam ja tu šta mnogo da lupam glavu, i onako sam sve prepustio njoj, na kraju krajeva, zar nije bolje da troši vreme sa nama trojicom nego sa onim svojim opičenjacima?

 

Odlomak iz romana „Vrata podzemnih voda“

Komentari

Komentari