Buća potok

Kada bih imao potrebu da pričam o prošlim vremenima, pričao bih onako kako je bilo, a možda i ne bih, jer ja sam samo čovjek, a čovjekovo pamćenje je varljivo. Varljivije je utoliko što je dalje u prošlosti, jer je presvučeno maglama i događajima koji su se preplitali i događali, a svaki je ostavljao trag u onom prethodnom, pa čovjek više ne može da razluči koliko je njega u događajima, a koliko je događaja u njemu.

Zato ne čudi kada ljudi svoju priču započinju riječima „ako me pamćenje ne vara“, jer pamćenje hoće da vara. A to je, valjda tako jer je čovjek nesavršeno biće i cijeni prošlost samo ukoliko ona za njega ima neko konkretno značenje, neki konkretan uticaj.

Za prošlost sam, dakle, siguran da se dogodila. Možda ne baš onako kako se sjećam, ali sadašnjost je previše pod uticajem ličnog utiska, a budućnosst neizvjesna. Istina, ovo o budućnosti možda i nije sasvim jasno, budućnost je neizvjesna, ali samo do određene granice. Jedino što je sigurno su dvije stvari, a to je da budućnost donosi bolest i smrt.

Moram da priznam, da ni meni samom nije sasvim jasno zašto sam počeo da pišem o ovim stvarima, ali mora da postoji neki razlog. Čovjek je takav, sklon preispitivanju, razmišljanju o onim stvarima koje su mu se dogodile i koje kao izvor iz zemlje, žele da izađu iz njega, jer čovjek želi da ostavi neki trag iza sebe.

Prošlost, dakle. Davno je to bilo kada je jedan dječak svojim očima posmatrao svoj kraj koji mu se činio ogromnim, u kojem je imao svoje drugove s kojima je igrao svoje igre. A šta je bilo u tom kraju? Jedna fabrika gdje su radili naši roditelji, u kojoj se na početku i na kraju svake smjene slivalo more ljudi, a ona okružena zgradama i kućama tih istih radnika. Oko tih kuća su poljane, parkovi, širina. I jedan potok po kome je cijeli kraj dobio ime.

Tu je bila i škola u koju smo mi išli i učili prva slova i lekcije. I jedan rasadnik koji je služio nama djeci kao prečica na putu od škole do kuće.

Raslo se i živjelo tako, kako je ko znao i umio. A živjelo se dobro ili se bar tako činilo nama djeci koja nismo bili dorasli onim stvarima kojima su se bavili naši roditelji. A bilo je dobro. Družili smo se.

Prolazile su tako zime i ljeta. Jedni su se rađali, jedni umirali, jedni odrastali, jedni tek stasavali. I nije bilo potrebe da se napušta taj kraj, te livade i ti parkovi. Sve je tu bilo što je potrebno čovjeku u životu. Radno mjesto, škola, obdanište, ambulanta, parkovi, samoposluga.

A bilo je tu i jedno brdo koje je za nas djecu bilo nekako mistično, tajnovito. Roditelji su nam branili da idemo tamo i nikada nismo pitali za razlog te zabrane. Ali danas, to brdo mogu da uporedim sa grčkim Olimpom, sa tajnovitošću koja ga je okruživala i zabranom stupanja na njega.

A onda je polako u naš život počela da ulazi tehnologija. Pojavili su se video rekorderi i počeli su da se otvaraju prvi video klubovi, onako skromno, po nekim podrumima ili stanovima sa piratskim video kasetama.

Samo, to tehnološko doba nije došlo bez cijene. Ono je označilo jednu promjenu koja je visila u vazduhu dugo prije nego što se spustila i ovladala.

Naši parkovi, o kakve li zablude da smo mislili da su naši, počeli su da se pretvaraju u građevinsko zemljište, odakle su nicale zgrade kao pečurke poslije kiše, bez nekog plana, jedna preko druge, gdje je ona druga zaklanjala vidik onoj prvoj, a nama djeci uskraćivala onu širinu na koju smo bili navikli.

I bilo je neobično gledati to gradilište koje uzurpira tu našu slobodu i nadvija se kao tamna sijenka nad nama. Ni slutili nismo da je upravo ta sijenka nešto mnogo više, nešto mnogo zlokobnije, kada je pretvorena u jedan vihor rata koji nije trebao da se dogodi.

Bilo je proljeće i bio je april. Tog aprilskog dana '92-ge godine, posljednji put sam vidio moj kraj, moju zgradu, moje brdo, moje parkove.

Danas, kao odrastao čovjek koji je mnogo više života proveo van tog kraja nego u njemu, viđam taj kraj samo ponekad na slikama nekih ljudi, koji su nikada mene ne poznavajući, postali neki novi klinci.

Nemam više kome šta da pričam o tom kraju, jer taj kraj više ne postoji. Ne postoji više ni u pričama skoro, jer oni koji su ga poznavali, ne žele više da ga se sjećaju. Mnogi su i umrli i tako zauvijek ponijeli te priče sa sobom. A kraj ne postoji više ni fizički, osim po imenu. Sada je postao jedna sasvim drugačija vrsta bašte i okoline.

Tog aprilskog dana, taj kraj je prestao da postoji. Jedan mali dio ostaće da živi u meni skriven, onako kako ga pamtim ili bar mislim da ga tako pamtim, jer je „čovjek mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, onih koje nisu da nisu.“[1] A čovjek je loša mjera.

Možda i sam griješim, jer se promjene događaju svuda oko nas, a možda griješim jer ja nisam spreman da se mijenjam, da prihvatam te promjene. Ali to više nije ni važno, jer sjećanje kakvo je takvo je, moje je. I nikome ga ne dam.