Foto: 
Marco Tullo Velaskuez

Bunar

Posle mnogo umornih koraka po mekom pustinjskom pesku, najzad je osetio čvrsto tlo pod starim, izlizanim kožnim sandalama. Oči na ispijenom, suncem opaljenom licu, sporo su se privikavale na zelenilo u pustinji. Osećao je sladunjav miris kokosa, mirise znojavih ljudi i vonj životinja, ali je carstvo tišine odolevalo njegovom umornom pogledu u život oaze. Blago nagnute kokosove palme velikodušno su mu ponudile svoj hlad, spas od žege koja je treperila vrelinom iznad belog pustinjskog peska. Odavno nije osetio ukus hrane i osvežavajuće kapi vode u svojim ustima, pa je njegovo mršavo telo, skriveno crvenom haljinom, trošilo poslednje tragove snage. Samo ga je duh ispravljao, davao mu snagu da dođe do bunara pored kojeg su pastiri napajali svoje stado. Skinuvši maramu sa glave i izbledeli, plavi ogrtač sa leđa, otresao je pesak sa sebe i polako se spustio u duboku hladovinu ispod kokosove palme. Telo mu se polako oporavljalo, život je prostrujao njegovim žilama. Zatvorio je oči, udahnuo duboko, punim plućima i, tek kada je čuo blejanje žednih ovaca, meketanje koza i glasove pastira, osetio je život oko sebe… Ponovo je otvorio oči. 

Strpljivo, bez reči, gledao je kako pastiri vade vodu iz bunara i kako je presipaju iz jareće mešine u drveno korito, pored kojeg se guralo žedno stado. To je trajalo dosta dugo, pa su pastiri, došaptavajući se s vremena na vreme, bacali radoznale poglede prema njemu. Bunar je bio njihovo vlasništvo, svaka kap je imala cenu. Voda je bila najveće blago u pustinji…

Kada su pastiri napojili blagom svoje blago, stranac je prišao bunaru da utoli žeđ. Tiho im se obratio  moleći za malo vode…

- Dobri ljudi, mogu li da ugasim žeđ vodom iz vašeg bunara? - prišao je pastirima u dugim plavim haljinama, koji su preko glave imali bele marame, obeležje svog plemena.

Pastiri se zbunjeno pogledaše, pa jedan od njih reče:

- Sve pod kapom nebeskom ima cenu, pa i voda, stranče. Ako nam kažeš ko si, odakle dolaziš i zašto si sam, možeš utoliti žeđ. Ali, ako me slažeš, nećeš dobiti ni kap… - pastir je radoznalo gledao u stranca, činilo mu se da žednom gostu ispucalih, suvih usana može da postavlja uslove. Vlasnik bunara je  vlasnik života u pustinji! Ispod njegovih dugih brkova krio se pokvaren osmeh…

Stranac je blago pogledao pastira, nasmešio se i sigurnim glasom rekao:

- Ja sam onaj koji jeste, dolazim odande gde ti ne možeš doći i… Ja nikada nisam sam, dobri čoveče…

- Ne volim laž, a ne volim ni filozofe! Kažeš da sam dobar, a ja ti ne dam vodu. Kako je to moguće? Gde je tu dobrota? - pastir je prkosno pogledao u stranca.

- Jesi li siguran da želiš da znaš… - upitno ga je pogledao stranac.

- Siguran sam, kao što sam siguran da si ti žedan - grohotom se nasmejao pastir, pa smeh prihvatiše i  pastiri koji su slušali neobičan razgovor..

- Ono što tražiš u čoveku, to ćeš i pronaći! Dobrota čoveka je kao voda u bunaru! Ima je, ali je duboko u njemu! Namučio si se dok si kopao bunar, ali do ljudskog u sebi treba još da kopaš!

- A…ti si i učitelj!? Ako me naučiš nešto što ne znam, daću ti vodu…

- Sve na svetu je Božje, pa i voda! Ako je braniš drugima, braniš je i sebi! - rekao je smirenim glasom, ali se pastiri pogledaše u čudu. Ništa im nije bilo jasno, pa stranac nastavi:

- Evo, zahvati sada vodu… - pastir ga pogleda, okrenu se pastirima koji nemo slušahu stranca, pa zbunjeno spusti praznu jareću mešinu u bunar. Ništa, nije se čuo njen uobičajen udarac u vodu, pa se pastir, široko raširenih očiju, zagledao u bunar. Uporno je spuštao i dizao jareću mešinu, ali ona nije stizala do vode. Pastir je odjednom osetio strašnu žeđ, usta su mu bila suva iako se malopre umio i napojio vodom. Ponovo je spustio mešinu u bunar, ali od vode ni traga! Bunar je presušio…

- Kako je moguće, gde je nestala voda? - pastir je bio zapanjen…

- Vidiš, dobri čoveče, bunar je tvoj, ali je voda Božja! Ne možeš mi braniti ono što nije tvoje! Ako napojiš mene, napojićeš i sebe! Što činiš meni, činiš sebi…

- Ali, vode nema, stranče! Sada bih te rado napojio, ali vode nema! Ni za mene, ni za tebe… -pokazao mu je praznu jareću mešinu, nemoćno pogledao u zapanjene pastire, pa vratio pogled na stranca…

- Pokušaj ponovo… - smireno je rekao stranac, pa ga pastir posluša. Samo što je spustio mešinu u bunar, čuo sa njen pad u vodu, što je izazvalo oduševljenje pastira pored bunara. Kada je izvukao mešinu punu vode, pastir se osmehnuo, i rukom dao znak strancu da priđe…

- Ovo je za tebe, oprosti mi, stranče, bio sam grub… - stranac je prišao, prihvatio jareću mešinu i napojio se božjim darom…

- Hvala ti, Oče… - kada je ugasio žeđ i umio znojavo lice, stranac je zahvalno pogledao u čisto  nebo iznad visokih palmi, pa tek onda u iznenađeno lice pastira:

- Hvala i tebi, dobri čoveče… - osmehnuo se zbunjenom pastiru koji ga je netremice posmatrao. Pred strancem je bio sasvim drugi čovek. Dobar čovek! Ispunivši svoju misiju, stranac je rešio da nastavi svoj put, ali ga je pastir molio da još ostane…

- Ne idi po vrelom danu, sačekaj da sunce zađe inače ćeš, vrlo brzo, opet biti žedan, stranče - zabrinuto je rekao pastir, pa je stranac osetio energiju koja spaja ljude, glasom, pogledom, dobrim delima, ljubavlju…

- Ja nisam  došao da se napojim vodom… - tiho je rekao stranac…

- Nisi došao da se napojiš vodom!? Nego, zbog čega, čudni stranče?

- Da se napojim dobrotom iz bunara ljudske duše, dobri čoveče… - pogledao je pastira nebesko plavim očima, okrenuo se i zadovoljno nastavio svoj put… 

Bratislav Rosandić

 

 

 

 

Komentari

Komentari