Foto: 
Franco Dal Molin

Čekaj me

Pa šta da im kažem? Da odem u vojni odsek i kažem im da ne mogu da idem u vojsku jer... sam zaljubljen! Jer devojka ne zna šta će bez mene, da nema ko da je drži za ruku kad prelazi ulicu... Šta misliš da bi mi rekli?

- Pa ako je takva situacija... Odložićemo ti odlazak u vojsku pa ti, moj Milane, kada se odljubiš, znaš gde je kasarna, pa navrati... Ponekad... - karikirajućim glasom uspeo je samo da probudi sjaj u uglovima njenih očiju. Spustila je glavu krijući suze i našla snage...

- Kako samo možeš da se uvek zezaš, sprdaš se, a ja plačem. Đubre jedno!

- To mi je greška u genima, takozvani „sprditis maksimus“! - podigao joj je bradu prstima i spustio poljubac na treperave, vlažne usne. Ovo je bilo vreme suza, nedelja koja se polako krunila, približavajući se Milanovom odlasku u vojsku. Jasni je svaki pogled u Milanove oči izazivao bol, bol koji je paralisao njen um, telo, srce, samo je oslobađao suze. Volela ga je više nego ikoga, njihova ljubav nije mogla da se meri jer nije bilo mere za to ludilo, za tu neprirodnu pojavu koju je osetila prvi put u životu! Jasnu je ljubav udarila kao grom, spalila joj srce i um i ugravirala njegovo ime u svaki delić njene duše...

- Kako ću bez tebe godinu dana! Ej, godinu dana...

- Pa to je manje od dve godine, uostalom, doći ćeš, doći ću… Ako ti to ne bude dovoljno, snađi se… - pogledao ju je u oči koje su sevnule u trenutku kada je osetio šamar po brbljivim usnama…

- Đubre jedno - spustila je glavu na njegovo rame i zajecala, više ništa nije moglo da zadrži njene suze. Ni vreli poljupci, ni uveravanja da se šalio, ni izvinjenja, njena se duša raspadala od bola, nešto joj je čupalo grudi, a ona nije imala lek ni naziv za to…

- Kada polazi voz? - smogla je snage da ga pogleda kroz sjajne bisere, koji su joj pekli crvene oči.

- U sedam uveče - rekao je, milujući nemirne talase plave kosе, koja mu se otrgla iz ruku i nestala u mračnom ulazu njene zgrade. U rukama je još osećao vetar koji je napravila i miris sa njenim likom, osmehom, suzama, koji mu se odavno uvukao pod kožu. Udahnuvši njen miris, okrenuo se i bezvoljno krenuo dobro osvetljenim trotoarom…

- Još samo jedan dan - šaputale su mu misli dok su tramvaji zvonili Zvezdarom, nestajali u beogradskoj treptavoj noći… Sa istim mislima je i zaspao, noseći sa sobom dva uplakana prelepa oka, koja je neizmerno voleo, i to uspešno krio od vlasnice suzama ukrašenog pogleda. Dugo se mučio, a onda ga je san prekrio debelim sagom baršunaste tišine…

 

Odavno je prošlo podne, kada se naglo probudio. Kao da ga je nešto ubolo, uspravio se u krevetu, nadajući se da su prethodni dani bili samo košmar u kojem se slučajno zadesio. A onda se setio nje i brzo ustao. Nije bio košmar, košmar ga tek čeka u Zaječaru.

- Pešadija, brale… - kiselo se osmehujući mislima u svojoj glavi, prošao je rukom kroz kosu i setio se da treba da se ošiša. Navukao je farmerke, gurnuo ruke u džepove žute kožne jakne, proveravajući da li je novčanik tu, otvorio vrata stana i stuštio se niz stepenice… Sat je otkucavao kao lud, vreme je curelo u nepovrat, ovaj dan je već potrošen, samo još da, umesto kožne jakne,  obuče sivomaslinastu uniformu. U trci sa vremenom, potrošio je još nekoliko sati pozdravljajući se sa osobama koje su mu nešto značile u životu. Ostala je samo ona… Najvažnija…

Mrak je već uveliko nagrizao prvi oktobarski četvrtak kada je zvuk lokomotive nadjačao njihove reči, kada je tuga bila vrelija od njihovih poljubaca. Njihovih šest meseci stalo je u jedan dugi poljubac, ujed usana koji nije boleo, ali će ga oboje pamtiti zauvek. Dugo mu je mahala, a on se odsutno smešio, ne želeći da prizna sebi da bi najradije ostao pored nje i ljubio njeno pegavo lice vlažno od suza…

- Čekaj me… - pročitala je sa usana na kojima je ostavila svoj trag, a onda je mrak progutao lokomotivu, vagone, izgovorene i prošaputane reči. Ostao je samo bol, jauk lokomotive u daljini i i sjajni pogled u noći. Na trenutak, samo na tren je bila srećna, rekao je ono što je želela da čuje. Obrisala je suze rukavom, duboko uzdahnula i polako izbacila vazduh iz sebe. Znala je da suze ne mogu ništa da promene, zapravo suze nikada ništa nisu mogle da promene, samo su joj solile lice i usne, trošile njenu snagu, snove i njenu rešenost da ga čeka…

Tri dana nije izlazila iz stana, savijena u obliku fetusa jecala je u sebi, brišući suze čaršavom koji se omotao oko njene duše, oko njenih suza, oko njenih snova. Bila je njegov rob tri dana, tri najteža i najduža dana u njenom životu. Četvrtog dana je ustala iz kreveta, otišla u kupatilo i oprala sve njegove mirise sa sebe. Nabacila je šminku, perje, dozu lažnog samopouzdanja i okrenula poznati broj telefona…

- Nisam ti ja Penelopa - branila se od savesti, dok je napirlitana ulazila u Ivanova kola… 

Bratislav Rosandić

Komentari

Komentari