Foto: 
autor nepoznat

Čemu naslov???

„Zašto sve mora da ima racionalno opravdanje? Posebno u svetu, koji je prepun gluposti, gde je sve izopačeno i izvrnuto, predstavljeno za dogmu.“glasno je šaputao Sebastijan, gutajući, poput pustinjaka, praznu i suvu čašu.

Odjednom, poželeo je da ispari, poput kapljica na vrelini i gle čuda, odjednom, prepuna prostorija ničega i nikoga, postade tesna za vazduh koji ju je ispunjavao. Hitro, poput munje, u paradoksalnoj žurbi, učini svoj prvi korak, spuštajući se niz pokidani stepenik, ispucao od vremena vekova.

Siguran, apsolutno samouveren je bio, u cilju koji nije ni naslućivao. Vetrovito projuri, toliko brzo, prepešači nekoliko koraka ne osećajući da je prošlo skoro sat vremena. Bio je silno radostan da su mu suze izobličile lice od bola. Ta tuga, koja ga je  kidala, bila je  radost, uzvišena sreća i zanos...

Do pre samo nekoliko dana, vremena koje je u  njegovim merilima trajalo vekovima, on slomljen i bolestan nije ni naslućivao da će doživeti ushićenje, a  sada gorke suze, pomešane sa jecajima, stežući usne, ponižen, slomljen, osećao je pobedu.

Mrak, da mrak, jer on samo postoji u merilima ljudskim, gušio ga je, ali kao saveznik, prikrivao je, sve navedene gluposti, gore napisane. Duboko skriven, u najdubljem podrumu, otvorenog i golog prostora, upotpunjavao se smisao besmisla, klecao je, posustajao je, nije imao snage, a samo je  želeoooooo....

„Zar ne postoji drvo sa krošnjom, ma koliko da se zima nadvila nad naseobinom prepunom praznine? Zar ne postoji lišće koje je izdržalo sve kiše, vetrove i...? Zar ne postoji...ne, ne znam šta tražim?“, hrabrio je čestice svoje svetlosti koja se jedva nazirala. Tražio je duboki bunar, prazan, bez vode, da urlikne, da sve odjekuje, da neko od mnoštva čuje glas, kakva  glupost, glas, da neko u ničemu čuje...

Bilo je rano jutro, tada, kada...niko, niko, NIKOOOOOOOOOO, nije...

Komentari

Komentari