Foto: 
Oliver Kornblihtt

Čergarka

Kada pišem praznim se kao kontejner svako jutro u šest. Svakakvo smeće tu izađe. Smeće i postoji da bi pronašli ono bitno duboko razgrćući sve što nam je bespotrebno u životu. Nedeljom uglavnom površno sređujem stvari. Ali baš te nedelje se pojavio neki čudni magnetizam za zalaženje u dubinu. Mnogih stvari se i ne sećam, gde sam ih kupio, pokupio, pozajmio, oteo. Svašta ormar izdrži. Kao i ljudska glava. Nekolicina magneta iz dalekih krajeva, rezervni delovi dotrajalih kućnih uređaja, neki džemperi od kojih nisam imao hrabrosti da se odvojim, a ni bio dovoljno odvažan da ih nosim. Gomila nepročitanih knjiga. Žao mi pisaca koji završavaju u ormarima jednog anonimnog pisca. Anonimnost te štiti da pljuješ sve živo. Divnog li imuniteta. Zatim neka pisma iz prošlog veka, kada se nešto i pisalo drugima, poklanjalo vreme umesto letovanja i kada smo se razlikovali jedni od drugih imajući svoje čvrste identitete. U jednoj od kutija spazih papuče. Od oka - trideset osam. One tog dana nisu uspele da odu, ili nisu htele. Odjednom se jedna bosa stopala nađoše u njima. Išla su prema kuhinji. Donosila sveže napravljen sladoled, koji često koristismo za naše skrivene fantazije otkrivene samo jednim čaršavom.

- Znaš, ružne žene su bolje u krevetu od onih lepih. – odvažno je govorila kao na dodeli Oskara.

Raširenih zenica sam čekao odgovor.

- Zato što misle da će im svaki seks biti poslednji, pa daju sve od sebe.

- Ti si onda totalno loša.

Nasmejah je, ali umesto nastavka dijaloga dobih jedan divan isplaženi jezik. Daleko je bila od loše, daleko od dobre... Bila je najbolja, ali joj nikada to nisam rekao-priznao. Mogla je to vrlo lako pročitati između redova mojih priča koje sam kao o tamo nekima pisao. Izvadih uspavane papuče iz kutije. Obrisah prašinu - onu istu koja se digla posle zalupljenih vrata i ubrzo slegla i stopila u jedno tada naizgled bezizlazno junsko popodne. Ciganske duše, željna puteva, daljina i muzike ode ostavljajući dupli ključ na natkasni pored jedne davne posvete sa njenim pomalo dečijim slovima - ZAUVEK.

Erodiran od sećanja zgrabih stvari i otrčah niz hodnik. Stavih ih pored onog istog kontejnera. Možda je Cigani stignu i pokažu put.

Radisav Rade Aničić

 

Komentari

Komentari