Foto: 
Pixabay

Četiri Jahača Hiperboreje (1. deo)

U ranim jutarnjim časovima zagađene i zagašene, pa zato nam i neprepoznatljive, zore, u odnosu na ono što pamtimo da se zvalo “Zora”, srebrna, što smo je u detinjstvu imali u svojim najlepšim snovima, nakon uobičavanih, prospavanih noći, prijatno isprekidanih sukcesijom noćnih polucija, uz Anima-Animus-arhetipove helenskih bogova i boginja, i što sada, već stasali u svoje, tim istim arhetipovima ovaploćene ideale u dodeljenim nam telima, još uvek sanjamo da Zora ovde može “biti” kao što je i tamo odakle dođosmo, jer smo je, tamo odakle dolazimo, ekstatično i egzaltirano proživljavali i obožavali u svom srebrnoljubičastom sjaju, Nas, samilosne Povratnike, obavila je mijazma “životne energije” unesrećenih, mahom poznatih bića, u tom podnožju piramidalnog, kolosalnog “brda”, podnožju u kojem je još uvek ostalo nešto naše, neka dužnost, usud i obaveza prema, na milost i nemilost ostavljenim naseljenicima i podjarmljenim prepuštenicima-večitim iščekivaocima Nečega, ovog opustošenog mesta pre nego smo ga napustili, neka spona sa ovom, sada tužno i tragično porobljenom Samoproždirućom Dolinom napola pojedenih ili progutanih, Božanska-Ljubavna spona koja je nastala i ostala snažna još u cvatu našeg razvitka i uspinjanja, puštenog korenja naše vere, ljubavi i nade, dok još nismo krenuli svojim putevima koji su nas negde u svojim preplitanjima spojili, kada smo je sa tugom prožetom besom i buntovništvom, teška srca napustili, zbog nemilosrdnog pustošenja i prepodobljavanja svih, izuzev jakih, svesnih i izluđenih, kojima smo Mi pripadali a zbog čega smo bili žigosani i osuđeni na progonstvo, spona naših, ljubavlju i gnevom, očišćenih duša koje nas nagnaše na povratak zarad uvida u mogućnost ostvarenja onoga što smo čistih duša i bezuslovnom ljubavlju vođeni želeli “doneti”…

I Mi smo stigli, opet, posle toliko vremena, na svojim “konjima”, jednorozima ili ovnujskorogatim pegazima, nas četvoro, četiri jahača od te hladne i svima nepoznate strane Severa, opet tu, podrugljivi, hrabri, ponosni i neopisivom ljubavlju ispunjeni i nagnani na širenje Nje, bezgranične, što nas je sada prožimala, nekada izgnani na umirućim magarcima, od supersticioniranih duhovnih bednika, kao četiri jahača Apokalipse koja ih je posle našeg odlaska načela, nas četvoro sa svojim pretetoviranim žigovima; bolest-ozdravljenje, rat-mir, smrt-život, glad-obilje, došli smo, Severnim Vetrom vođeni, i Svakom od Nas četvoro pripadao je po jedan žig.

Nas četvoro Hiperborejaca na svojim (ne)teglećim mašinama za “jahanje”, tj. za brži trevl, ovim isceđenim stanovnicima Mrtve Doline, nalik običnim konjima, sa nostalgičnom empatijom, posmatrali smo ueksploatizovanu, ojađenu, opustošenu, učeljušćenu, onovoljenu Dolinu. Na Istoku se moglo videti kako nestaju građevine-čemu izgrađene, u plamenu, dok su ljudi goreli u istom, umirali od radijacije i pucali jedni u druge, ne znajući tačno zašto, ako bi bili upitani, a malo ispod te kore obezvređenog humaniteta imputiranog u njihovu bit, ako bi zagrebali i suočili se sa onim “ispod”, ako je išta tu, ispod i ostalo, bili bi uplakana dečica koja se ne sećaju kada im je i ko prekinuo njihovo (ne)sretno detinjstvo ili kupio igračku koja ne služi za uništenje identičnog bića!

Na Zapadu se mogla nazreti pustoš mehanizacije i insektoidnost dvonožaca koji se glože u svojim mravinjacima, tehnokratska orgazmičnost devastacije i entropija postojećih, uspostavljajućih i ostvarujućih normi i rezultata koji su, redukujući ljudsku životnu energiju, “prosperirali” u pravcu Istoka, pa i širom cele planete, uzrokujući njegovo pomenuto stanje, kao i svekoliki planetarni strah, i stvarajući tu mijazmu koja je kretala da se širi na sve strane, trujući i zatirući plodno, čineći i uspevajući u tome da bude neophodnija za opstanak od onoga što je prethodilo kao potrebno, nekada zdravom ljudskom biću.

Mijazma se širila na sve strane preplavljujući i trujući celu planetu. Simptomi zatrovanosti bili su mržnja i njeno pravdanje po svaku cenu, neophodnost njene zastupljenosti kao i potreba za haosom, mržnja nacije prema naciji bez jasne konzistentnosti, jedne rase prema drugoj, formiranje socijalnih klasifikacija ispunjenih mržnjom i zasnovanih na istoj, formiranje i ojačavanje društvenih slojeva u jadu, bedi, prevari, nepravdi, nejednakosti i opšteusađenoj logici van prave i racionalne logike, do najsitnijih kategorija individualnog gloženja, upoređivanja, nezadovoljstva sopstvenom individualnošću, mržnje prema “drugačijima” i gubljenja u besmislu tog bednog obitavanja čiji se smisao nije mogao otkopati, zaboravljen ispod slojeva besomučno propagiranih i pogubno umetanih i nametanih normi, zbog kojih je “Ljudsko”, njegova priroda, kvaliteti, vrline, vrednosti bazirane na ljubavi i veri, verodostojnost svekolikog postojanja i umiranja, kao i sama nekadašnja humana paradigma, i sve ono čemu u nabrajanju kraja nema, bilo toliko iščašeno, izobličeno, prevrednovano i degenerisano da je one koji bi se upustili u razlučivanje toga i razmišljanje o tome, dovodilo do teškog oblika nepoznate vrste “ludila” ili nervnog sloma koji se prihvatao kao normalna i potrebna dispozicija za željeno funkcionisanje u kužnom, paklenom sistemu zlih i nezasluženo pozicioniranih posednika obezljuđene marve sa isprogramiranom namenom u potrošne svrhe poznate samo tlačiteljima, egzekutorima i autsajderima-prognanicima-pustinjacima koji su sve to odavno stoički napustili, pomirivši se sa životom u underground-u!

Igor Rajović

 

Komentari

Komentari