Foto: 
autor nepoznat

Čovek koji kasni

M.D. se odjednom  setio. Ostavio je nedovršen posao koji je odrađivao online. Može da sačeka. Svi su radili online, mada, realno, nije bilo više nikakve opasnosti. Sada se ovaj posao otegao toliko da je zaboravio na sebe. Zevnuo je dva puta, povukao rukama obraze što su se spustili, protegnuo se, ustao,  brzo otišao da se okupa i da nešto prezalogaji. Sad se već osećao daleko bolje.

Najzad je bio spreman. Samo još da proveri kakvo je vreme.  Napolju je pomalo tmurno, pada kišica, ali takvo vreme mu odgovara, pomislio je pogledavši kroz prozor. A eto, sad će već i pet popodne, ne mora svaki dan da ostaje prekovremeno. Obećao je da će doći, naravno…bio je odgovoran.  Nije bio od onih ljudi što ne ispunjavaju obećanja.

Tog popodneva grad mu je izgledao nekako drugačiji, ali nije obraćao neku naročitu pažnju na to. Čak ni to što je bilo neobično mirno. Vozač autobusa je zevao, kad je on ušao u gotovo prazan bus. Na jednom sedištu sedela je neka baba, mislio je po sedoj kosi, mada po oblačenju ne bi rekao da je tako. Žena gleda kroz prozor i povremeno uzdiše. Jedna devojka se drži za šipku kraj prozora. Nasmešila mu se kad je ušao. Novo gradsko pravilo je bilo da se ne vozi manje od troje, ali ni više od pet ljudi.  

Vozač umorno pogleda na ručni sat i kad je čovek ušao i kad se čuo zvuk automata za poništenje karata , zatvorio vrata, ponovo zevnuo i krenuo. Išao je sporo, kao da je zastoj, mada su ulice bile prazne, kao u reli igrici.

M.D. seo je na sedište nasuprot vozaču. Gledao je kroz prozor, pitajući se kad je poslednji put izašao negde. To je sve bilo zbog posla. Možda je trebalo da kupi neko cveće, pogledavši u ukrasnu kesu u kojoj je bilo vino, bombonjera i dve knjige.

Setio se da je nije pozvao pre polaska, možda je negde izašla, mada je pozvao juče.  Ali sad nije imao kad da proverava, uostalom ako nije tu, vratiće se ili je sačekati. Planirao je da dođe prošle nedelje, ali baš su ga tad hitno pozvali na vanredni sastanak.

Pozvonio je na vrata. Čuo je bat nečijih koraka i posle par sekundi vrata je otvorila devojčica, koja ga je gledala začuđeno.

- Da li je tu Danijela? - upitao je. Mala, koja je po njegovoj proceni imala pet ili šest godina, slegla je ramenima i pozvala mamu. Došla je neka mlada žena, crvene kose, sa trakom u istoj, dok je brisala ruke o kecelju.

- Izvolite! Koga tražite?

- Danijelu Panić. - rekao je. Žena mu je bila potpuno nepoznata. Moguće da je neka Danijelina rođaka.

- Ona više ne živi ovde! U stvari... uđite. - pozvala ga je unutra, što njemu beše čudno, jer ko je pozivao nepoznate ljude u kuću, mada se potajno nadao da će postupiti protivno pravilima. A vrata je otvorila devojčica, što je neodgovorno, jer se danas svašta dešava. Dobro je da je to učinila, jer kako bi se on sam pozvao, a hodnik nije mesto za razgovore.

Čim je zatvorio vrata, žena je počela da priča o nečem nebitnom, pitala ga da li želi kafu ili neki sok.

- Jel tu Danijela? – upitao je rezignirano, želeći da prekine laprdanje žene. - Zvao sam pre dva dana i rekla je da je kući. Ne, u stvari juče sam zvao i rekla je da dođem da se vidimo i dogovorimo.

- To nije moguće! Vi ste nešto pobrkali. – rekla je mirno – Vi se mene ne sećate?

- Ne! Niste mi poznati?  Jel ovo  vaš broj telefona? - pokazao je memorisani broj fiksnog telefona.

- Da, jeste, ali... Ne sećate me se?

- Ne, ne seaćam se! Šta je sa vama? – rekao je to prilično grubo, kao da se obraća nekom članu porodice, na koga imaš pravo da se naljutiš, a da ti taj neko ne zameri.  

- Pa ta žena... mislim. - udahnula je duboko i sela na stolicu u trpezariji - Hoćete li kafu?

- Neću kafu! Dakle... - ona je sela i zapalila cigaru. Devojčica koja se igrala sa lutkama, na čas je pogledala u majku.

- Ta žena koju tražite je moja majka i otišla je pre sedam godina. Razumete. Pre sedam godina.

- Gospode! A gde je otišla? - sručio se u stolicu - Kako? To nije moguće. Jer vidite, trebalo je da se nađemo danas, poneo sam i knjige koje mi je tražila.  Samo taj glupi posao me je omeo, ali nije prošlo više od dve nedelje. Rekla mi je da kasnim, da mnogo kasnim, da nećemo stići sve da odradimo. Ne razumem kako je to moguće. Gde je otišla? Sama?

-  Žao mi je, zakasnili ste. Mnogo ste zakasnili. – bez pitanja mu sipa rakiju i stavi pred njega – Majka je bila bolesna. Otišla je sa prijateljicom u neku banju u inostranstvu i odjednom joj je bilo mnogo bolje. Rešila je da tu ostane.

- Zašto da ostane?

- Pa zato jer, kad god bi se vratila ovde, opet joj je bilo mnogo loše.

- Da li bih mogao da se umijem? – upitao je, želeći sebi da da na vremenu.

- O, da, naravno. Samo izvolite. - kad se umio, podigao je lice ka ogledalu. Imao je sedu kosu i bradu, samo što nije vrisnuo. Pitao se gde je prošao život, koliko još juče bio je student. Potražio je mobilni po džepovima. Na njegovom prastarom modelu je pisao datum, 14. oktobar 20..., bez zadnje dve cifre....

- Samo... - Izašao je iz kupatila – Zar se nisam juče javio? Pa jesam…Vi ste se javili..

Pogledali su ka devojčici. - Pa ja sam Danijela! Šta sam pogrešno rekla?

- Ti... ti si se javila? Zašto onda, kad si mi otvorila vrata, nisi rekla da si ti Danijela?  - Devojčica ga mrko pogleda, slegnu ramenima i nastavi da boji. - muškarac je umorno ustao i pošao. – Ako je vidite, dajte joj ove knjige. Bombonjeru ostavljam vama. – Bio je totalno neveseo, utučen.  

- Stanite! – dotrčala je do hodnika, on se okrenu ka njoj. – Ni mi ne znamo gde je. – rekla je tiše. – Ono za banju sam rekla, jer mi je to prvo palo na pamet. Majka je mesecima bila neraspoložena. Jednog jutra je otišla, nismo mogli nigde da je nađemo. Pomišljali smo na najgore. A onda je stiglo pismo od nje. Napisala je da više ne može da čeka, da će poludeti ako bude ostala ovde. Pomenula vas je, rekla je nešto kao da vas nije briga.

Čovek je pogledao sumnjičavo: – Mene da nije briga? Pa ja sam je uvažavao i voleo. Molim vas, recite mi, iskreno, Vi znate gde je ona?  – Žena je sagla glavu, trudeći se da joj ne zadrhti glas.

 – Volela bih da je tako. Nema je već  petnaest godina. Prošle godine u ovo vreme Vi ste pozvali i rekli da dolazite sutra. Ali, niste došli.

- Kako sad petnaest? A juče? Juče sam zvao. – reče neubedljivo.

- Ne znam za juče. Vi ste zvali, valjda se sećate.

- A kako se vi zovete? I šta ste joj vi?

- Milica, ćerka sam joj. Moram da pogledam meso. Spremam večeru. Moj muž će uskoro doći. Ostanite na večeri. A da, umalo da zaboravim, majka je ostavila pismo za vas. – otvorila je jednu fioku i dala mu zatvoren koverat. – To je ostavila pre nego što je otišla, samo što smo ga tek sada pronašli.

- Hvala! – reče M.D. zbunjen. Da, setio se ove žene, samo tada je bila dete. Nije čekao večeru. Izašao je. Napolju je padao mrak. Stigao je kući tek oko ponoći. Dok je skidao jaknu, iz džepa ispade pismo. Otvorio je i počeo da čita. Zašto nije poslala mejl ili poruku na vajber? Upitao se. Ko još piše pisma? Odgovor se nalazio na samom početku.

Kad je pročitao sve mu je bilo jasno, doduše, tek iz trećeg čitanja. Teško je disao. Izašao je na terasu korakom starca. “Vreme je ptica!”, pa da, setio se, ona je to negde napisala, mada je naglasila da nije to njen citat. Samo da nađem. Ključ za povratak je bio u njegovim rukama.

Komentari

Komentari