Foto: 
autor nepoznat

Čovek, kolji je u šetnji odlučio da sebi iskopa raku i održi posmrtni govor

U prvoj godini, posle četrnaeste prestupne godine hodanja levo i desno u pravcu izlaska sunca i njegovog sna, čovek je iznova besciljno šetao.

Izbegavao je da prepoznaje izmenjeno poznato, tražeći uzbudljivo i strastveno novo, ali nije pronalazio. Uzalud, iz dana u dan, tražeći samoopravdanje za besmisleni niz postupaka, pravdao je želju mogućom.

Sati su izbrojani, znao je, znao je da iza svakog sna sunca koje se gasilo iznad krovova prepunih antena, još šaka pustinjskog peska rasipa se. U sasvim običnom umiranju dana, bezličnom preslikanom trenutku, sjajna i moćna, zapanjujuća ideja, neverovatna, rođena kada se nije, ni u najsmelijim lutanja, nadao.

„Sahraniti sebe? Moćno! I održati posmrtno slovo, sebi koji si živ. Bez patetike, bez uzvišenog slinavljenja pomešanog suzama...“

Dogodio se. Dogodio se trenutak na koji više ni u najsmelijim željama nije ni pomislio. Sjajno, razvukao se širok osmeh.

"Kreni u susret. To je taj trenutak.", ubrza korake.

Sa hitrim pokretima kroz misli se odvijala predstava. Bujale su misli, rađale su se reči, rečenice, ponavljao je govore, slike su se nizale i...

Sat je tiho plesao buđenje. Započinjalo je novo jutro, kišno, tamno, sporo se budio. Bezizražajnog pogleda, nije se sećao sna...

Komentari

Komentari