Čovek sam (odlomak iz romana "Vera je gola")
„Homo sum, humani nihil a me alienum puto.“
„Čoveksam, ništa ljudsko mi nije strano“,
Terencije
Zovem se Vera i pripadamjatu Feniksa. Puštam krila da me nose, ali njima ne upravljam. Dignu me visoko, a onda sa te visine nisko padnem i dočekam se na noge. Zavrtela sam kazaljke na svom satu. Kad je vremena manje onda je želja mnogo više. U budnom stanju ne gubim vreme, ali volim u spavanju. Nekom bude rano ono što je drugom kasno. Jebiga, takav je život. Retko kad je nešto na vreme. Mislimo da vremena ima, i da će ga uvekbiti, a ono prođe, a da se sretnemo u prolazu. Ovi srećniji se sa vremenom mimoiđu, a onda ga pojure. Doduše, niko nikad nije uspeo da vreme stigne. To je besmisao života - večita trka s vremenom, ali smo mi previše spori da ga shvatimo.
- Hristos Vaskrse!
- Vaistina mašina, Dano! Rano je, jebote Bog!
- Jel’ vas kreše juče?
- I bez njega smo se kresnuli. Što bi neki Hrišćani rekli telesno, a neki liberalniji duhovno.
- Fuj! Jebeš to kad ne mogu da se ujedine u odluci. Slaviš danas Vaskrs?
- Idem u podne kod pisca, a Cile će večeras da dođe po mene. Ti?
- Ja ću kod Nikole. Izem ja tu našu kurvinsku religiju.
- A ova njihova bolja? Jebe je ko stigne i jebe koga stigne i sjebali je, kako kome odgovara.
- Trebalo bi da te izučavaju u školi kaoVera Nauku. Ugovorila si raspeće.
U smehu smo završile razgovor.
Ja sam nemoralna, ali imam etički kodeks. U njemu je sve dozvoljeno i svi se raduju. Moral je društvena pojava koja zavisi od toga u čijem ste društvu.
Kad se na vagi izmeri, istina bude lakša, jer oslobađa, a laž sa sobom nosi teret. U životu nije tako. Ljudi koji govore istinu su uvek teški lažnima.
“Tužna je radost koja lepih sećanja nema,
Kakva šteta,
Prokleta je ta laž koja u stopu prati,
Ne sme da pogleda sebe u oči,
Kao što ti istini u oči ne smeš da pogledaš.”