Čovek samo srcem dobro vidi

Baba Marta, žena varljive prirode, nepredvidivih meteoroloških prilika, žena sa kojom je vreme nevreme hladnih vetrova, žena koja umesto kolača pravi lapavicu i preliva ga tečnim blatom sa snegom po tlu. Zvuči gadno. Već se smrzavam od same pomisli na nju, ali ne zbog nje same, nego zato što dotična dama nosi moje ime.  

Ko je ta žena? – pita moje srce u danima kad mi smeta tek pola sveta, a zamislite kako mu je kad mu smeta ceo. To nisu neki posebni dani, u stvari ni po čemu se ne razlikuju osim što mi srce kuca nekako drugačije, hoću reći jače, intenzivnije, pa zna i da falšira. I tada mi bude kao u nekoj drugoj dimenziji, kutak koji ne postoji na zemljinoj kori, u kome su kule i sve građevine sveta sagrađene od muzičkih tonova i violinijskog ključa. Satkane od prave bogovske arije...i onda mi bude kao...

Kakao;

Dva reda oblaka i između njih tračak sunca, kao fondan na oblandama;

Beskrajno morsko plavetnilo i talasi koji šume u igri pene, kao pena na kakau;

Pruge na somotskim pantalonama i susam od đevreka među njima, kao voz na pruzi;

Obod dedinog slamenog šešira, kao krug od đevreka posut susamom;

Krupne kišne kapi, može biti kao grad koji pada ili kao oluja osmeha;

Stari Fićo sa podignutom haubom, kao buba koja se sprema da poleti;

Babin mladež na desnom obrazu, kao buba koja je upravo sletela;

Točak ispod zahuktalog automobila, kao zemlja oko svoje ose;

Globus kao velika glava mog komšije Dobrivoja, a razređeni zubi kao raspored časova;

Miris mlade lipe u proleće, kao omekšivač za veš;

Ljuta paprika kao patuljak Ljutko iz bajke o Snežani ili kao tata kad se naljuti;

Snežana, moja dalja rođaka, koja mi donese poklon za rođendan i donese sneg u krajeve;

Album za slike, kao bube u mojoj glavi;

Njegova slika, kao srce na foto papiru;

Otkucaj sata na mojoj ruci, kao mali princ koji govori iz mene da se samo srcem dobro vidi, a da je bitno očima nevidljivo. 

Ana Berbakov