Čovjek iz izloga (II dio)

Azor još uvijek sjedi u izlogu, sluđene mase cirkulišu, kreću se svojim tempom, žure da robuju, a njegove oči i dalje posmatraju haos i bezumlje, i on je već davno uspio da cijeli svijet u jednom pogledu sažme. On ne osuđuje, on stoji kao primjer, on ne prijeti, već upozorava, on je svojevoljno istupio pred oči gomile posmatrača, da stalno bude prisutan, viđen, osuđivan, popljuvan, kritikovan, ali nikako ponižen i uvrijeđen, ne, nije on jedan od onih zlih duhova niti jedan od bijednih ljudi o kojima je Dostojevski pisao. Azora nisu progutali gulazi ni “savremeni“ logori, Azoreva duša nije prodana za zrno bisera, Azor je svojom voljom istupio da dokaže ono što su naši preci davno morali dokazati, a nisu.

-          Azore, kako ti ide ovih dana? Shvataju li?

-          Ne, ništa ne razumiju, ni dosad ništa nisu razumjeli.

-          Misliš li da če uskoro razumjeti, Azore?

-          Mislim da još dugo neće razumjeti, Fares.

-          Zašto si onda i dalje u izlogu, zašto ih čekaš da razumiju? Zar su toliko vrijedni?

-          Čovječanstvo je čekalo nekoliko hiljada godina da se rodi jedan Nikola Tesla. Zar to nije bilo vrijedno čekanja?

-          Istinu govoriš, Azore, vrijedilo je.

-          Vidiš, pošto za mene vrijeme ništa ne predstavlja, ja ću čekati, jer doći će dan kada će početi da shvataju.

-          Nisi mi govorio o tome šta sve želiš da oni shvate, Azore?

Govorio sam ti, Fares. Želim da im dokažem da sitost nije stanje zadovoljstva, sreće i ispunjenosti, ni sitost kad je stomak pun, ni sitost kad su džepovi puni, ni sitost kad se cijeli svijet obiđe, niti bi sitost bila kada bi čovjek pročitao sve knjige svijeta i kad bi upio sve znanje ovoga svijeta. Pa tako, kad se jede, treba jesti umjereno, taman koliko je organizmu potrebno, a ne pretjerivati, jer samo svinje proždiru neumjereno; prokleto, nezasito, prežderavanje čovjeka zaglupljuje, a ne samo goji. Hoću da im pokažem da ne mogu doznati baš sve i da nije cilj da se sve dozna, jer čak i kad je to moguće pa se i dozna sve što se može doznati o nečemu, to ipak nije suština, i tu se gubi svako interesovanje, svaka važnost i čovjek to odbacuje kao nešto što mu više nije zanimljivo i potrebno, već je suština u traganju, uvijek i uvijek tragati i pomalo otkrivati, saznavati, dosezati, ali ne sasvim, jer čar je u tome putovanju, u procesu otkrivanja.

Želim da shvate da je ta njihova potreba za isticanjem, za sticanjem nekakve reputacije, nekakvog statusa, te njihove karijere, materijalna bogatstva, sticanje popularnosti, sva ta njihova potreba za pogrešnom vrstom pažnje, nešto loše, besmisleno, kao i sva ta njihova potreba da sve o nekome i nečijem životu znaju, pa uz pomoć moderne tehnologije zaviruju u svaki ćošak, kopaju po tuđoj svakodnevici, tračaju, ogovaraju, osuđuju, zavide... Hoću da shvate da je to sve pogrešno i nepotrebno. Jer, šta imam ja od toga što me ovdje svi vide? Šta imam od toga što svi za mene znaju? Šta sad oni i ja imamo od toga što svaki moj pokret znaju, svaki treptaj moga oka, svaku pojedinost, skoro svaku izgovorenu misao moju oni znaju, pa šta imaju od toga? Šta ja imam od toga? I vidiš, iako sam tu, iako sve vide, čuju i znaju, iako im je moja svakodnevica uvijek dostupna da sve doznaju, oni i dalje nisu siti, i dalje su prokleto gladni, i dalje halapljivo proždiru sadržaj moje svakodnevice i hrane svoju sujetu, hrane svoj ego, svoju nezasitu radoznalost, svoje komplekse, svoje misli, i ko zna šta sve još. Ah, propasti od života modernog čovjeka, moj Fares. Propast!

- Pa dobro, jasno mi je to, ali, zar bi trebalo da se vrate pećinskom životu?

- O, luda glavo. Nije u tome poenta, nije to rješenje. Stvar je u tome što je savremeni čovjek daleko od onoga što misli da jeste, daleko je od modernog. Danas su čovjeku dostupna sva znanja, a prosječan čovjek je daleko od čovjeka koji vlada znanjem. Naprotiv, on vlada neznanjem i zabludama, živi u iluzijama i lažnim zadovoljstvima. Upravo zbog toga što mu je sve tako pruženo na dohvat ruku on, znajući da je sve tu, odbacuje intelekt i sve što intelektualno jeste, i prihvata hranu zabluda, iluzija, laži, obmana i raznih prevara, i umjesto da napreduje i razvija se, on postaje sve više primitivan, što ovo društvo i dovodi do raznih apsurda i paradoksa.

U tvom narodu postoji jedna od bezbroj mudrih izreka koja kaže „hljeba i igara“. Pa vidiš, dok narod ima hljeba i igara, dotle neće razmišljati, nego će vaspitan da prihvata, prihvatati sve što mu se servira, prihvataće sve društvene anomalije, umne poremećaje, iskrivljeno shvatanje, poremećeni sistem vrijednosti, prihvatiće sve što se nudi pod izgovorom da se sve treba prihvatiti onakvo kakvo jeste jer takvo ima pravo biti, i zato glupost, bezumlje, primitivizam, zatupljenost i vladaju kao prirodne pojave, i svi umno-duševni deformiteti, sve nakaznosti, morbidnosti bivaju prihvaćene, slavljene i proglašene za vrijednost, za simbol modernog društva, za prestiž i, što je najgore, za kulturu i moralnost. O, duše izgubljene, još uvijek lutaju poljima Sodome i Gomore.   

Nastaviće se...

Predrag Kisić