Foto: 
simpleinsomnia

Čovjek iz izloga (III dio)

Azorev bijes

-          Takve moći imaš, svijet da mijenjaš, a ti, ti sjediš tu skrštenih ruku i ne činiš ništa, već buljiš kroz taj izlog, upireš pogled, a zašto? Ko će od njih da te shvati? Kad? Misliš da pameti imaju? Ha ha ha! Luda glavo, uzalud si svemir prošao. Da su pameti imali, ne bi se do apsurda i paradoksa doveli. Ha ha ha! On, on te je savladao. Rogonja stari te preveslao. Tebe, Fares. Ha ha ha! Vjeruješ da u njima pameti ima? Vjeruj, slobodno vjeruj, vremena imaš, pa čekaj. Samo ti čekaj. Vrijeme je oružje kojim se služite, ubjeđujete da će nekakav poseban dan doći. Pa što ne dolazi više? Zašto nije došao već? E, tu je vaša mudrost, što na vremenu vršite obmanu govoreći „biće, biće, doći će dan“. Prevaranti. Gledaj! Gledaj prahu. Zar ne vidiš da ničeg nema? Zar ne vidiš da nikad ničega nije bilo niti će ikad biti? Laž, laž, laž, prokleta laž.

-          Zar zrno sumnje može pokrenuti toliko nevjerstvo u tebi, Azore?

-          Zrno? Koje zrno, ludače? To je tačka, crna tačka na vaše šarene laži.

-          Koje laži, Azore? Kažeš da nema ničega, da ništa nije bilo niti će biti?

-          Da, kažem. I zar nije tako?

-          A zar jeste? Otkuda onda mi? Otkuda sve ovo?

-          Ovo je laž, sve je ovo laž, i mi smo laž. Neko nas je izmislio, sve je ovo izmišljeno, sve je ovo iluzija.

-          Čak i da je tako, znači da je neko morao izmisliti, a pošto je za izmišljanje potreban um, znači da negdje postoji neko. Pa i izmišljotina je nešto što postoji, zar ne? Sama tvrdnja da nema ničega je po sebi apsurdna tvrdnja. Jer kako možeš tvrditi da nešto ne postoji ako ono zaista ne postoji? Otkuda ti svijest o nečemu ako ono ne postoji? Da je laž, jednom bi morala pasti u okove pravde i istine, jednom bi je progutao plamen ruke pravde, no ovako, što toliko hiljada godina opstaje i raste, razvija se, znači da je istina, realnost, a ne privid i kakva varka. Laž se ne može toliko održati, čak ni ponavljanje laži ne opstaje dugo, jer svaki se lažljivac umori, te na kraju ostaje samo sjećanje na laž i prazovjerje malodušnih i dušegubnih da je to istina. I ti vjeruješ da je sve ovo laž, a vjerovati u to znači smatrati to za istinu.

-          Zar ne vidiš, Fares, da se čovjek toliko udaljio od onoga što je prvobitno bio, da više i ne liči na čovjeka, već samo podsjeća imenom i likom? Duše su to izgubljene, uspavane, opijene, mrtve. Zar ne vidiš koliko su postali primitivni i glupi? Vidiš li paradoks u svijetu, gdje se tehnologija i nauka razvijaju do nezamislivih granica, a ljudska rasa u sve većem broju propada i spušta se na sve niže? Zvjerinje postaje primjer čovjeku kako treba voljeti i biti dobar, plemenit. Zar divlje životinje da nas uče ponašanju i razmišljanju? Vidiš li gdje taj ljudski rod juri? Sve je dozvoljeno i sve se može, sve je opravdano i sve ima pravo, sve je prihvatljivo. Drogirani, opijeni, ispunjeni bludom, prljavštinom, prljavim mislima, bauljaju svojim gradovima, civilizacija vri kao ključala voda u loncu, kao larve šumskih mrava, kao rojevi pčela, jedu sopstveni otpad, svoju prljavštinu gutaju, žderu svoje laži, obmane i zablude, dave se u svojim strastima, slave svoje grijehove, jure za svojom bolešću i za svojim bjesnilom, slave svoju glupost i veličaju bezakonje. Imali su raj, pretvorili ga u pakao. Imali su sve blagodati i prokockali sve do poslednje, odrekli se najdragocjenijih stvari u životu, vječnih i neprolaznih, zarad trivijalnog i prolaznog, zarad bezvrijednog i ništavnog. I ti mene pitaš zašto sam bijesan? Ne mrzim ja njih. Nisam se ja odrekao Oca svoga i nije ovo nevjerstvo, već ovo bol i tuga iz mene viču, poganim jezikom doduše, ali zato što baš mnogo boli, toliko da bjesnim od muke što mene ne vide i ne mogu doprijeti do njih, a tebe vide, ali ti sjediš skrštenih ruku i čekaš, čekaš da oni sami shvate i dok ti čekaš, hiljade i hiljade njih stradaju, jer ih nisi naučio niti ih učih kako da te razumiju, Fares.

Nastaviće se...

Predrag Kisić

Komentari

Komentari