Foto: 
François Villon

Đavolji prdež

Žanu Beilu,

vikontu od Katrena i gospodaru Motresora

Zamak Montresor, 17. jula 1477. leta gospodnjeg

Vaša visosti,

Zapala mi je nadasve neprijatna dužnost, da Vas obavestim o tragičnim događajima koji su zadesili Vaš dom, dok se Vi u Burgundiji borite za našeg dobrog kralja Luja. Hvala Gospodu, dobijamo vesti da je kampanja uspešna i da će Burgundija uskoro biti pod vlašću zakonitog gospodara, Božjeg miljenika, Luja XI. Otkako ste, moj vrli gospodaru, napustili svoj dom početkom proleća, kako bi se odazvali kraljevom pozivu i pridružili njegovoj kampanji protiv Marije, nezakonite naslednice Burgundije, dogodile su se stvari o kojima mi je teško da pišem. Ipak, smoći ću snagu.

Kada su započele pripreme za kampanju, potajno sam se nadao da ćete me povesti sa sobom u Burgundiju, mada sam odavno imenovan za komandanta Montresora. Vi me poznajete, Visosti. Znate da sam ja vojnik i da mi je obavljanje dužnosti nešto najsvetije. Zbog toga ste me još pre deset godina i imenovali na to mesto. Ali avaj, stari vojnik se uželeo bojnog polja i dobrog muškog megdana. Zbog toga me je činjenica da ostajem u Montresoru rastužila i pored časti koja mi je ukazana. Onog jutra kada ste u pratnji sedamdeset vitezova napustili zamak,  bio sam ljubomoran na te junoše koji još nisu ni krv pošteno omirisali, a odabrani su da sa Vama vojuju slavnu bitku za našeg dobrog kralja. Ja sam ostao u zamku sa petnaest dobrih momaka da brinem o njegovoj sigurnosti, kao i o sigurnosti Vaše porodice i poseda.

April i maj protekli su u uobičajenim aktivnostima za ovo doba godine i ništa se bitno nije događalo. Sa radošću smo primali vesti o uspesima naše slavne vojske i uglavnom lovili divljač kako bi pribavili meso. Prilikom tih aktivnosti, strogo sam vodio računa da bar deset ljudi ostane u zamku. Kao što ste i vi uvek govorili, smatrao sam da je opreznost majka mudrosti. Ali avaj! Početkom juna počeli smo da primamo prve vesti kako se u obližnjim šumama pojavila grupa razbojnika koja presreće putnike i pljačka ih. Dužnost mi je nalagala da odem i ispitam to, ali sam bio svestan da nemam dovoljno ljudi. Plašio sam se da ne ulete u kakvu zamku. A onda su počele da stižu još neprijatnije vesti. Ti razbojnici su počeli da napadaju sela i neke od manjih zamkova u okolini. Po rečima svedoka, bilo ih je više od trideset. Znao sam da su to obični lupeži i otpadnici od reda i zakona, ali sam isto tako znao da se među njima mogu nalaziti i bivši vojnici, koji su obeščastili naš poziv.

Dok sam razmišljao šta da radim, desio se događaj koji me je naterao da delam. A bolje bi bilo da nisam. Jednog vrelog jutra, početkom jula meseca, pred kapijama zamka pojavio se čovek i počeo da doziva u pomoć. Stražari su me pozvali da dođem i odlučim šta nam je činiti. Sa glavne kapije sam ga dobro osmotrio pre no što sam započeo razgovor s njim. On je sve vreme vikao sa karakterističnim pariskim akcentom i molio da ga pustimo unutra. Vi, visosti, znate da sam ja rođeni Parižanin i da bih drugog Parižanina odmah lako prepoznao. Odeća mu je bila kao u ljudi plemenita roda, čak bih rekao po poslednjoj modi. Međutim, bila je prljava i na njoj su se videli tragovi blata i krvi. Osmotrio sam lice tog čoveka. Duga proseda kosa sa dubokim zaliscima i lice koje nije brijano bar nedelju dana. Čovek je mogao imati između četrdset pet i pedeset godina, a ono što je bilo posebno karakteristično na njegovom licu, bio je ružan i veliki ožiljak na usni. Taj ožiljak me je na nešto podsetio, ali se tada nisam mogao setiti na šta. Eh da mi je dragi Bog tada malo osvežio sećanje...

Čovek je rekao kako su ga uhvatili drumski razbojnici u šumi kod Seniveresa, pobili sve ljude iz njegove pratnje, a njega držali zarobljenog u nadi da će dobiti otkup. Rekao je da se zove Gijom de Liže, da je Parižanin i da je plemenitog roda. Još u mladosti sam čuo za porodicu de Liže i bio sam sklon da poverujem u njegovu priču. Zaista, sve što je rekao nije moglo pobuditi nikakvu sumnju u meni. Ali, ipak, ja sam oklevao. Tada je na glavnu kapiju izašla dobra gospa Eliza, Vaša plemenita supruga, koja je čula da se nešto neobično događa. Saslušavši ukratko o čemu se radi, naredila mi je da otvorim kapiju i pustim sirotog čoveka u blagoslovenu sigurnost Montresora. Od tog trenutka počinju sve naše nevolje.

Vitez Gijom je odveden da se okupa i dato mu je čisto odelo. Za večerom je bio obrijan i namirisan i uskoro smo shvatili da je to čovek koji ume s rečima. Znao je toliko zanimljivih priča da su za stolom sve oči bile uprte u njega, a uši ga pažljivo slušale. Ispričao je u detalje užas koji je proživeo poslednjih desetak dana i kako je uspeo da umakne iz razbojničke jazbine. Rekao je kako se vođa razbojnika zove Foš, da je veoma visok, ćelav i sa gustim brkovima koji mu padaju preko brade. Uz njega su uvek dvojica najpoverljivijih mu ljudi – lepuškasti plavokosi Anri i oniži ćutljivi Martin. Od njih dvojice, Anri je veći krvolok, rekao je Gijom. Uživao je u sporom ubijanju njegovih družbenika, dok ih je Martin jednostavno klao, čim bi shvatili da ne mogu imati nikakve vajde od njih. I Gijom bi slično prošao da mu nisu videli prsten sa porodičnim grbom i pomislili kako bi za njega mogli da izvuku lep otkup.

Kada sam ga upitao kako je uspeo da pobegne, naš gost nam je ispričao da je imao sreće, jer je tog dana ispred kolibe u kojoj je čuvan stražario izvesni Katren, opaka pijandura. Taj se neveselnik lepo nacvrcao vina i zaspao. Na Gijomovu sreću, razbojnici su krenuli u nove pljačkaške pohode, pa je Katren bio sam u logoru. Naš gost je tada od kopče svoga kaiša napravio udicu i uspeo da zakači alku na dršci Katrenovog noža. Uspeo je da nož izvuče iz korica pijanog čuvara i da njime izdubi rupu na drugoj strani kolibe. Tako je uspeo da pobegne. Posle dva dana lutanja i skrivanja došao je do Montresora.

Pitao sam ga da li bi znao da mi objasni gde se tačno nalazi razbojničko skrovište. Rekao je da bi, ali se on ni za živu glavu tamo ne bi vratio. Ja sam se onda konsultovao sa dvojicom najiskusnijih pripadnika garde, Žeromom i Anrijem, o tome kako da savladamo neuporedivo brojniju bandu. Dok smo mi razgovarali, naš gost je i dalje bio u centru pažnje. Sada je pričao o Parizu, svojim putovanjima i avanturama, a onda je krenuo da damama recituje poeziju. Vi znate da ja baš i ne marim za te trubadurske veštine, ali su dame, u prvom redu gospa Eliza i Vaše kćeri, bile oduševljene. Svako malo holom se prolamao aplauz i ushićenje. Iako nije bio mlad, naš gost je te večeri zaveo srca svih dama. Meni se i dalje nije dopadao.  

U dogovoru sa Žeromom i Anrijem, rešio sam da za ovaj poduhvat odredim dvanaest ljudi koje ću lično predvoditi. Zamak bi tako praktično ostao nebranjen, jer bi samo dva čoveka od oružja ostala u njemu. Mislio sam da možda prethodno pošaljem glasnika do okolnih zamkova, ali sam shvatio da tu vreba opasnost. Šta ako razbojnici uhvate glasnika i saznaju da je Montresor slabo branjen? S druge strane, poznato mi je i to da ni u drugim zamkovima nema previše vojske jer su svi dobri plemići u kampanji u Burgundiji. Zbog toga sam rešio da odmah delam i pokušam da razbijem tu lupešku družinu. Ako mi naš gost dâ pravilna uputstva, iskusan sam vojnik i lako ću pripremiti plan akcije, mislio sam.

Rano izjutra, krenuo sam ka gostinskoj sobi u koju je smešten Gijom de Liže. Nisam ga zatekao tamo. Iskreno sam se uplašio jer sam i dalje bio sumnjičav prema njemu. Na moju nesreću, od jedne sluškinje sam čuo da je naš gost prespavao u sobi sa gospom Maragaretom, suprugom viteza Merina. Prećutao bih ovo da ta gospa nije sada mrtva, a smatram svojom dužnošću da saopštim istinu tom vrlom mladom čoveku. Molim se Gospodu da je još živ. Saznanje o tome gde je De Liže proveo noć, uspavala mi je razum. Više mi nije bio toliko sumnjiv. Sada sam na njega gledao kao na slatkorečivog kurvara, jednog od onih koji više od svega vole da se zavuku pod suknju. I kao da sam zaboravio na to kako je za bekstvo iz razbojničkog logora potrebna i hrabrost i spretnost. Nažalost, ja sam ga tog jutra potcenio. I sam je tome doprineo pretvarajući se da je kukavica koja ni za živu glavu ne bi ponovo kročila u lupeško skrovište.

Upao sam kao furija u sobu gospe Margarete, zbacio pokrivač i razotkrio njihovu golotinju. Gospa je odmah počela da plače i moli me da o tome nikome ne kažem ništa. Čak je, bludnica, ponudila i da legne sa mnom. Prezrivo sam je odgurnuo od sebe, a onom fićfiriću i zavodniku odvalio dve dobre šamarčine. Tada sam se ponovo zagledao u onaj njegov ožiljak i pokušao da se setim odakle mi je poznat... Avaj, još jednom je tama prekrila moje sećanje.

Pošto sam ga prekorio zbog njegovog ponašanja, odvukao sam ga u vojničke odaje i pred njega stavio mapu. Pokazao se kao vrstan poznavalac kartografije. Lepo je pokazao šumu, put kojim je došao do Montresora i uz to mi je dao detaljan opis hajdučkog logora. Bio sam zadovoljan, pa sam odustao od namere da ga Fransoa i još jedan vojnik dobro propuste kroz šake. Kada sam saznao da je sablaznio gospu Margaretu, nameračio sam se da mu dam stan u podzemnim tamnicama Montresora, ali sam ipak odustao. A bolje da nisam.

U toku dana poslao sam dve patrole ljudi da pažljivo osmotre okolinu i izvide ima li tragova razbojnicima. Po njihovom izveštaju, na dva sata jahanja od zamka nije im bilo ni traga. Bio sam zadovoljan. Do šume u kojoj se nalazio razbojnički logor trebalo bi da stignemo predveče, ako u zoru izjašemo iz Montresora. Naš gost me je celog dana izbegavao. Pripisao sam to onim muškim ćuškama koje je dobio tog jutra.

U zoru sledećeg dana izjahali smo iz zamka. U zamku su ostala samo dva vojnika. Zbog toga sam im pridružio i tamničara. Naredio sam da stražare po osam sati i da ni za živu glavu ne napuštaju kulu. Oprezno smo jahali ka Seniveresu u nadi da nećemo naleteti na razbojnike. U šumu smo ušli dok je sunce lagano klizilo ka zapadu. Sada sam vojnicima naredio da budu još oprezniji i da sjašu. Konje smo vezali na početku šume i započeli prikradanje logoru. Posle petnaestak minuta sam počeo da brinem. Iako smo već zašli u šumu i nalazili se u blizini logora, nikakve zvuke nisam čuo. Čuli su se samo uobičajeni zvuci šume kao što je cvrkut ptica. Kada smo stigli do mesta na kojem je trebalo da bude logor, sve mi je već bilo jasno. Gijom de Liže me je prevario. Sve je slagao. Naredio sam vojnicima da pohitamo do konja i poteramo ih u galop.

Do Montresora smo stigli u gluvo doba noći. I pored toga u zamku su gorele vatre. Na zidinama sam video obešene leševe. Tamničar Fransoa bio je dobro osvetljen jednom buktinjom pa sam lako prepoznao njegovo krupno telo. Bilo je unakaženo. Razbojnička banda je šenlučila po našem domu.

Prvo što mi je palo na um bilo je posledica očaja i gneva. Želeo sam da na juriš pokušamo da zauzmemo zamak. Srećom, pamet mi se vratila pre no što sam to izgovorio naglas. Nas trinaestorica da zauzmemo jedan od najboljih zamkova u kraljevstvu? Moj Bože, kakve sulude ideje padaju čoveku na pamet kada ga preplavi očaj. Prevagnulo je iskustvo sticano decenijima i zdrav razum. Rešio sam da iskoristim tajni prolaz koji vodi u lagume zamka u nadi da razbojnici nisu saznali za njega. Jedini koji su mogli odati tajnu De Ližeu i lupežima bili su gospa Eliza i nesrećni Fransoa. Nadao sam se da su razbojnici našeg tamničara ubili prilikom napada na zamak, a da se nisu usudili da muče Vašu plemenitu suprugu.

U potpunoj tišini poveo sam vojnike do ruševina kule stražare. Tih osam stotina metara smo prešli nadajući se da nećemo biti primećeni i ja naredih momcima da podignu kamenje koje je zatvaralo ulaz. Znao sam da moramo biti brzi, ali i oprezni. Upalili smo baklje koje su bile u tunelu i oprezno krenuli napred. Znao sam da je izlaz iz tunela u podrume zamka idealan za zasedu. Na pedesetak metara od kraja tunela, naredio sam da ugase baklje i da se polako pribiju uza zid i što tiše krenu za mnom. U mraku sam napipao drvena vrata. Bila su zatvorena. Bio je to dobar znak.

Što sam tiše mogao pomerio sam polugu za otvaranje vrata. Hodnik podruma bio je u potpunom mraku. Uzeo sam fenjer koji se nalazio pored vrata u tunelu i naredio jedom od vojnika da ga upali. Mislio sam kako će nam osvetliti put, a da svetlo neće biti tako jako kao kada bismo upalili baklju. Pošto smo svi ušli u podrum, povukao sam polugu koja je zatvorila vrata. Ako nešto krene po zlu, opet ćemo tuda pobeći, a ovako niko od razbojnika ne bi mogao otkriti tajni prolaz.

U tišini smo prošli kroz lagume i video sam da su tamnice i mučionica u potpunom mraku. Razbojnici nisu bili vični suptilnim tehnikama mučenja na spravama. Oni su to obavljali noževima i batinama na primitivan način. I dobro je što je tako. Naš jadni Fransoa sa svojim spravama je svakoga naterao da progovori. A onda smo započeli dugačak uspon stepenicama ka kuhinjskim prostorijama. Tada smo prvi put ugledali svetlo i čuli glasove. Nekoliko razbojnika je ždralo i pijančilo u kuhinji. Odmah sam ugasio fenjer. Pevali su neke skaredne pesmice i ja shvatih da su pijani. I to je bio dobar znak.

Poslao sam trojicu najveštijih momaka napred kako bi na prepad savladali razbojnike. Bilo je dobro. Nisu stigli da reaguju. Četiri lupeža su ležala na podu preklanih vratova kada sam sa ostalim vojnicima ušao u kuhinju. Na podu je ležala i jadna mala Žanet, sluškinjica u kuhinji. Bila je gola i potpuno unezverena. Shvatio sam da su je ti krvnici silovali. Pokušao sam da nešto saznam od nje, ali ona je potpuno zanemela od šoka i užasa koji je preživela. Shvativši da od nje ništa nećemo saznati, naredio sam da je vežu i zapuše joj usta. Ne bi bilo prvi put da žensko čeljade poludi i oda svoje spasioce.

Kako smo se više peli, tako smo češće naletali na prizore koji su nam govorili o užasu koji se događao u Montresoru. Leševa je bilo posvuda. Na putu do centralne dvorane ubili smo još osam razbojnika i spasli nekoliko ženskinja. Nažalost, razbojnici su u svom pijanom slavlju mnoge pobili. Nesrećnu gospu Margaretu zatekli smo na podu, ispred njene sobe, dok ju je jedan prljavi nitkov povaljivao. Žerom mu je prišao s leđa i prerezao mu vrat. Tada smo shvatili da je i ona zaklana. Baraba ju je mrtvu silovala. Ipak, nisu svi razbojnici bili sasvim pijani. Većina ih je bila u centralnoj dvorani. Odatle su dopirali krici i vika. Shvatio sam da se najgori užas upravo događa i to baš tamo. Bio sam u pravu.

U tišini smo stigli do centralne dvorane i tamo zatekli onog nitkova Gijoma i druge razbojnike kako muče Vašu plemenitu suprugu, gospu Elizu, i njene kćeri. Gospa je bila vezana i naterana da gleda kako razbojnici siluju njene kćeri ne bi li im otkrila nešto. Prizor koji sam ugledao mi je slamao srce. Na velikom stolu, onom za kojim Vi obedujete, nalazilo se masakrirano telo oca Žila. Starom svešteniku su bile odsečene i ruke i noge. Jedan plavokosi nitkov, po De Ližeovom opisu sam shvatio da je u pitanju Anri, držao je jednu njegovu ruku i cerekao se. Uz De Ližea, koji je postavljao pitanja gospi Elizi, stajao je Foš. Shvatio sam da moramo da delamo brzo ali nikako nepromišljeno. Razbojnici bi tada iskoristili gospu Elizu i njene nedužne kćeri kao zaštitu. Srećom, u zamku ste mi ostavili najbolje strelce i tri arkebuzira. Njih osmorica su dobila zaduženja da gađaju svoje mete u trenutku kada se nas petorica spustimo dole.

U tišini sam poveo momke dole i stupio u centralnu dvoranu pošto sam nanišanio Foša, koji je bio najbliži gospi Elizi. Kuršum je izleteo iz cevi moje kubure i pogodio razbojnika u čelo. U tom trenutku su naši strelci zapucali iz arkebuza i samostrela. Devet razbojnika je palo mrtvo, a mi smo isukali mačeve i napali one preživele. Iznenađenje nam je dalo prednost. Nisu se čestito ni osvestili a bitka je bila završena. Plemenita gospa Eliza mi je poletela u zagrljaj i gorko zaplakala. Srećom, ni ona, ni Mari, ni Žana, nisu povređene tokom bitke. Od razbojničke bande ostala su samo tri čoveka u jadnom stanju. Jedan od njih bio je i De Liže.

Ležao je na podu i drhtao. Rame mu je bilo probijeno mačem. Sumnjam da će tu ruku ikada više koristiti. Gospa Eliza mi reče kako su zahtevali da im kaže gde je skriveno Vaše blago, Visosti, i ima li tajnih prolaza ka zamku. I pored onoga što su učinili Vašoj deci ona je ostala nema. De Liže se iskrao čim je pala noć i otvorio vrata banditima koji su skriveni čekali nedaleko od zamka. Prišao sam tom gadu i dobro ga pogledao. I sada, kada sam ga video cmizdravog i uplašenog kako moli za milost, konačno sam ga prepoznao. Bio je to onaj isti izraz straha i nemoći u očima koji sam video pre više od dvadeset godina u sudnici u Parizu. Čovek koji je ležao na podu i preklinjao da ga ne ubijem bio je isti onaj koji mi je ubio brata. Njegovo pravo ime je Fransoa Vijon. Milošću Šarla VII, taj nitkov se spasao vešala, jer je mog brata, navodno, ubio u samodbrani. Moj plemeniti brat bio je sveštenik i nikada ne bi nasrnuo na drugo ljudsko biće. Ali taj gad i lažov je svojim slatkim rečima uspeo da prevari sudije, a posebnu pogodnost mu je doneo onaj gnusni ožiljak na usni, koji mu je moj dobri Filip načinio braneći se od tog skota. Zahvaljujući njemu nitkov je izbegao vešala.

Od ovih događaja prošlo je deset dana. Život u Montresoru polako se vraća u normalu, mada nam je svima jasno da više nikada neće biti kao pre. Gad Vijon je zatvoren u tamnici zajedno sa dvojicom svojih kompanjona. Odredio sam mu poseban tretman. Žerom nije takav znalac kao pokojni Fransoa, ali ipak solidno poznaje veštine mučenja. Zbog toga sam ga i odredio za tamničara do Vašeg povratka. Uveravam Vas da su sva trojica dobro upoznali mašine iz naših laguma, a Vijon posebno.

Visosti, ja se nadam da usled ovih događaja nisam izgubio Vaše poverenje. Nisam uspeo da odbranim čast Vaših kćeri i spreman sam da podnesem kaznu koju god da ste mi namenili. Njihova sramota je i moja. U zamak je dovedeno desetak kmetova da zamene ubijene sluge. Dodeljen nam je i novi duhovnik. Jedino što još nije učinjeno jeste to da tri zlikovca nisu predata žandarima. Ne nameravam to da učinim dok ne dobijem Vaš odgovor. Šta da radimo s njima?

kapetan garde Montresora

Žorž Šarmoa

 

 

 

 

xxxxxx

 

Žoržu Šarmou

Kapetanu garde Montresora

Bezanson, 30. jula 1477. godine

 

Dobri moj Žorže,

Pismo koje sam primio ispunilo me je očajem i gnevom. Moje mile devojčice su upropašćene a toliko dobrih ljudi preselilo se na nebo. Žalim čak i za onom bludnicom Margaretom, koja je osramotila svog divnog muža, mog vernog viteza Merina. Jedva čekam da dođem i zagrlim svoje kćeri i svoju hrabru suprugu Elizu. Što se tebe tiče, moj stari verni prijatelju, ne mislim da si išta pogrešio. Hulja je prevarila sve, pa i tebe. Zbog toga će gad platiti. Nikakvi žandari... nikakav sud... Ne znam da li znaš da je taj gad nekoliko puta izbegao vešala čistom srećom. To kopile je rođeno pod srećnom zvezdom. Njega đavo štiti. On nije ništa drugo do đavolji prdež i tako ćemo i postupiti s njim.

Hoću da mu ti lično odsečeš kurčić, da se lepo ispeče u kuhinji i da mu se donese na tanjiru da ga pojede. Nikakvu hranu, nikakvu vodu mu ne dajte dok to ne pojede. A kada se vratim, ja ću mu lično odrati kožu. Onda ćemo je lepo uštaviti i držati u tamnici kao tepih. Da je svi koji završe u lagumima Montresora vide i da znaju šta ih čeka.

Žan Beil, vikont od Katrena i milošću Božijom gospodar Montresora

 

xxxxxx

 

Prvi francuski moderni pesnik, Fransoa Vijon, imao je više nego uzbudljiv život. Kršteno ime bilo mu je Fransoa Monkorbije, a prezime Vijon duguje svom poočimu Gijomu, uglednom i učenom crkvenom čoveku, kojem ga je siromašna majka poverila. Zahvaljujući njemu, Fransoa upisuje studije i stiče sjajno obrazovanje. Međutim, još kao mladić, pokazao je sklonost ka razuzdanom životu. On pijanči i bludniči po ozloglašenim četvrtima Pariza. Jednom takvom prilikom, došao je u sukob sa sveštenikom Filipom Šarmoom. Razlog njihove svađe bila je devojka iz bordela. Mladi Fransoa se devojci mnogo više dopao nego zadrigli sredovečni pop. Gonjen gnevom i ljubomorom, sveštenik je potegao nož i odsekao parče usne mladiću. Uspomenu na taj događaj u obliku ružnog ožiljka, Fransoa je nosio do kraja života. Tog 5. juna 1455. godine, nesrećnim slučajem, Fransoa Vijon je ubio prvog čoveka u svom životu. Filip Šarmoa ostao je da leži na pariskoj kaldrmi prerezanog vrata. Znajući da ga čekaju vešala, Vijon beži u provinciju. Godinu dana kasnije je uhvaćen i priveden sudu. Ipak, Fransoa je oslobođen optužbe, jer je utvrđeno da je ubistvo počinjeno u samoodbrani. U svojim pesmama on zahvaljuje dobrom i predobrom kralju Šarlu VII.

Ali Fransoa nastavlja po starom, živi raspusnim životom i omča mu se ubrzo ponovo obmotala oko vrata. U Orleanu je osuđen na smrt vešanjem 1461. godine. I ovog puta je imao sreće. Kroz Orlean prolazi novokrunisani kralj Luj XI i svim osuđenicima daruje slobodu. Nakon toga Fransoa pokušava da se smiri, odlazi u manastir i stvara svoje najčuvenije delo – „Veliko zaveštanje“.

Međutim, njegov nemirni duh nije mogao dugo da izdrži u manastiru. Ponovo luta Francuskom, opet upada u nevolje i uskoro ponovo završava pred sudom. Dana 3. januara 1463. godine Vijon je osuđen na deset godina progonstva iz Pariza. U zavežljaj je stavio bocu vina i nešto novca koje mu je dao poočim Gijom. Od tada mu se gubi svaki trag.

Do svog nestanka Fransoa Vijon je, po tvrdnjama nekih istoričara, ubio sedamnaest ljudi.

„Ali ostaje utisak da su možda neki trenuci te sudbine – krađe, ubistva, progonstva i tamnovanja – dobili prenaglašen značaj i da, u svemu tome, ostaju skriveni oni podaci koji bi nam objasnili otkuda jednom ubici i prijatelju podzemlja (kako Vijona, u površnosti, najčešće određuju) takva silna pesnička imaginacija i moć da svoju viziju izrazi na način kojim je pobedio stoleća...’’

(Kolja Mićević)

U podrumima Montresora danas nema uštavljene ljudske kože.

 

 

ŠTRIK I ŠIJA

Ja sam Fransoa, časni skupe
pariske dobro poznajem rupe
znam probisvete i mangupe
nekad nosih halje skupe
devojke voleh što tek pupe
prezirah ljude zle i tupe
a kad u omču sa mnom stupe
vrat znaće šta mi teži dupe

Autor Aleksandar Djukanović

Komentari

Komentari