Foto: 
autor nepoznat

Devojčica sa žutom haljinicom

Okrečio sam podrum u roze i napravio dečiju sobu. Orman narandžaste boje pun je haljinica, za nju sam birao najlepše, od onih sa cvetnim dezenima, pa do jedne bele za male princeze, uz nju ide i kruna, plastična, ali materijal od čega je napravljena nije bitan već čija će glavica da je nosi.  Fioke crvenog radnog stola pune su svezaka, bojica i flomastera. Dečiji drveni krevet prekriven je plavom posteljinu, a pored njega sam smestio akvarijum sa zlatnim ribicama. Izabrao sam zelenu policu u dva reda, gornju sam ukrasio lutkama, kupovao sam po jednu u svakom gradu koji sam obišao tog meseca na svom poslednjem putovanju. Na polici ispod su poređane knjige, od „ Crvenkape“ preko „Alise u zemlji čuda“, „Malog princa“ i još mnogo drugih za koje smatram da treba da pročita.

Kako bude rasla, lutke je više neće interesovati i tako ću uvećavati njenu privatnu biblioteku i znanje. Kao učitelj u penziji znam koje  i kakvo znanje je potrebno steći u njenim godinama, a da joj kasnije koristi, onda kada bude dovoljno odrasla i spremna za samostalne korake uživotu bez mene.

Ja sam u svom došao do cilja. Kupio kućicu daleko od grada, smoga i ljudskih pogleda.

Moj dom je mala brvnara u sred šume, iza koje teče bistra reka čiju vodu pijem.

U grad odlazim jednom mesečno i kupujem sve potrebne namernice. Ponekad i pecam dok je uz mene moja verna Lusi, vučjak, koju sam našao na prašnjavom drumu koji vodi do moje oaze. Oboje odbačeni i lutalice, rođeni jedan za drugog.

Tri meseca  nakon što sam se doselio je Ona našla mene. Sećam se tog prvog susreta. Dovezla se na staroj biciklici u žutoj haljinici koja se dizala pod naletima vetra i otkrivala njene dečije bele gaćice. Lusi joj je prva prišla dok sam ja stajao zapanjen onim što vidim.

- Dobar dan! – rekla je kulturno.

- Dobar dan! – uzvratio sam i  pružio ruku. – Ja sam učitelj Slobodan, a kako se ti zoveš?

- Vi ste učitelj? Moje ime je Nataša i ne volim da idem u školu. Nisam znala da neko tu živi.

- Nedavno sam se doselio. Nataša, a zašto ne voliš školu?

Već tada sam shvatio da imam još jednu misiju u životu i da naš susret nije slučajnost. Pričala mi je kako su je u školi zadirkivali, jer je siromašna i zato što je uvek bila u istoj žutoj haljinici i pocepanim patikama. Niko nije hteo s njom da se druži osim njene bicikle. Bila je vidno zapuštena.

- A znaju li roditelji da si ovde?

- Ne! I onako se stalno svađaju, jer tata pije. Čak ni ne znaju da nisam kući. – nasmejala se nevinim dečijim osmehom punim naivnosti i neznanja.

Shvatio sam da to dete nije svesno sveta koji ga okružuje. Pored nezainteresovane majke i oca alkoholičara, Nataša nema nikakve šanse da izraste u ono što zaslužuje, ženu vrednu poštovanja. U njenim tamnim očima je bilo tuge, ali u pogledu sjaj koji je otkrivao radoznalost, a koju nije imao ko da usmeri na pravi put.

- Voliš li svoje roditelje?

- Naravno, oni su moji mama i tata.

- Devojčice, a znaš li šta je ljubav?

Opet se nasmejala istim osmehom.

- Nataša, ljubav je osećanje koje je skup svih osećanja na svetu. Jednog dana ću ti to objasniti. Još si mala.

 

Moja ćerka je bila njenih godina kad sam je izgubio, reka Dunav je uzela za svoje dubine.  Natašina plava loknasta kosica me je podsetila na nju i bol od kojeg sam pobegao u samoću.

Sada, nakon 6 meseci našeg druženja, rešio sam i da ostane. Ja ću je pripremiti za pakao koji je čeka kad odraste. Deca ne biraju roditelje i obratno, ali sam ja odabrao da ona postane moja ćerka.

Već sam smislio da ću biciklicu i njenu staru žutu haljinicubaciti u močvarni deo reke bliže gradu, neka misle da se udavila, da je izgubila život tako mlada, a niko neće saznati da će pored mene njen život tek početi.

Sedeo sam na tremu i čekao. Bilo je kasno popodne kad sam je video kako nailazi i Lusi joj je potrčala u susret. Sve je spremno.

Komentari

Komentari