Foto: 
autor nepoznat

Dlanovi koji pamte (drugi deo)

Rano je jutro, tek svanjava, majka je već odavno ustala i miris prženica se širi iz malene kuhinje stana u suterenu stare, oronule zgrade na periferiji. Igor i njegova sestra Jelena se polako bude, dok napolju počinje prvi sneg. Decembar, prvi dan zime. Za koji minut, majka kreće na posao, a njih dvoje ostaju sami da doručkuju, igraju se i održavaju vatru u starom šporetu, čekajući da se ona vrati s posla oko podneva.

Po jedan zagrljaj za oboje i  njena mrsava figura u zelenom kaputu na vratima, uz obaveznu rečenicu :"Čuvajte se, pilići moji, brzo ću ja."

U sobi je  prohladno, jer staklo na prozoru ima pukotinu, koju je majka zatisnula nekim kartonom i drva moraju da se štede, jer, zima je duga  a oni nemaju para da kupe dovoljnu količinu . Igor ima 4 godine, a Jelena 6. On se oca i ne seća, ali Jelena ga pamti i često mu priča o njemu. Umro je pre dve godine, iznenada, od  srca, kad je ostao bez posla, a vrlo brzo i porodica bez stana. 

Da prekrate vreme, igraju se žmurke u sobi, jer ne smeju da izlaze napolje. Jelena je ubacila dva poveća parčeta suve bukovine u šporet, jer se Igor požalio da mu je hladno. On žmuri, naslonjen na orman u uglu i nevešto broji:" 1,2,4,6,7,9,10...Gotovooo!" Okreće se oko sebe i pažljivo motri na sva moguća mesta, (a nema ih mnogo) gde bi Jelena mogla biti. Ne vidi je i kreće da je traži po sobi, oprezno zavirujući u sve kutove i ispod kreveta. Trenutak u kojem je ona podigla pokrivače s kreveta, otkrivajući svoj položaj je kratak kao treptaj oka , Igor se okreće na peti, u najudaljenijem delu sobe, iza stola i šporeta i zaleće se prema ormanu, u nadi da je može prestići i zapljunuti, kako bi ona žmurila sledeći krug... 

Vrela strana starog crnog šporeta je preblizu da bi je izbegao i jedino što je uspeo da učini je da pruži ruke ispred sebe. Nežna koža njegovih detinjih dlanova je ostala na čađavom limu, zajedno sa svim linijama života, sreće i ljubavi, i to je poslednja slika u njegovoj bolom i jaukom pokidanoj svesti, iza koje je pala teška zavesa mraka i tišine.

Bolnička soba u kojoj se probudio bila je topla. Beli zidovi su se širili u nedogled. Na prozorima su bile tamnozelene roletne i stakla su bila cela. Posteljina je mirisala malo čudno, ali bilo je debelo i čupavo to žuto ćebe i jastuk pod njegovom glavom mek kao oblak.  Samo je bol u zavojem zamotanim šakama bio rezak i suze su ga pekle po licu, dok je dozivao majku i sestru.

Dva doktora i nekoliko medicinskih sestara su ga svakodnevno obilazili, ali majku i sestru nije video danima.

Dve nedelje kasnije, kada su njegovi spaljeni dlanovi postali manje bolni i previjani samo tankom gazom, po njega su došli neki sasvim nepoznati ljudi, čovek s brkovima u crnom odelu i mlada, prilično našminkana i kreštavog glasa devojka u smešnoj, čupavoj jakni, za koju je kasnije saznao da se zove bunda. Smestili su ga u dugačku belu limuzinu i odvezli do neke velike, prilično sumorne građevine sa velikim prozorima i ogromnim ulaznim vratima koja su žalosno škripila pri otvaranju.

 

Komentari

Komentari