Foto: 
autor nepoznat

Do kraja beskraja

Krenuo je, sasvim siguran i odlučan. U mislima živela je velika i jasna, osvetljena poruka. Krenuo je u susret, do kraja, do kraja beskraja ništavila. Odlučan u nameri da sastruže utisnuti otisak i ponese ga. Danas je taj dan, to mu je u snu šaptao glas. U prekinutom snu nije se osećao umoran, u plesu probuđenosti osećao je snagu i nadu.

Posle beskrajnih lutanja, dodirivanja nevidljive tačke beskrajnosti, znao je da postoji kraj. Danas će ga poneti, što pre, kao Sizif pokretaće ga, urezani otisak više neće biti forma, postaće sadržina i pravilo. Način.

Grubo je u ubrzanim pokretima odgurivao nepostojanje oblika. Bacao ih je. Hitro je preskakao nepostojeće bedeme, prepreke. U susret njemu sklanjale su se metalne konstrukcije. Silom izrasla betonska čudovišta postajala su ništavna, čak se nazirao plač nepredmeta u neobiku.

Nad rekom koja se tiho kretala spustio je misli, nije ih pokvasio, na dodir iznad ostale su da lebde. Posmatrao je levo, desno, iznad u beskraj, ispod u pokrivenost ograničenog. Trebao mu je trenutak, sada i ovde iščekujući trenutak, poslednji čin pred...

Jasna i vidljiva slika misli, nečujni zvuci zaplesali su, sada, sada trenutak je. Ostavio je iza sebe mesto, prikaze, predmete koji se više nikada neće ponoviti, iako već ubrzo, možda za kratko vreme ili nešto duže, biće tu ponovo.

Do kraja beskraja, bliži se, na nekoliko koraka, neverovatno lako, skida urezani otisak. Sa lakoćom ga nosi. Čini se da sve se budi sa njegovim novim korakom. Ništavilo bledi, nestaje. Sunčevi zraci jasniji su, čuju se ptice, muzika, radosni glasovi... Kraj beskraja, kraj nametnute iluzije, nestaje... Postoji samo jedan beskraj, odzvanja mu u bistrim mislima. Postoji samo jedan i jedini beskraj, lice mu je ozareno.

Komentari

Komentari