Foto: 
autor nepoznat

Dobrila (treći deo)

Đura je gledao u Dobrilu, i opet su mu se vratile slike iz detinjstva. Vesela nasmejana devojčica, puna života, a sada pred njim stoji slomljena žena, koju je život istinski pokosio.

-Daj mi još jednu cigaru! - reče mu ona, brišući rukama suze iz uglova očiju. Kada joj Đura pruži kutiju, ona uze jednu, zapali, povuče dim i nastavi:

-Nisam imala drugog rešenja, nego da molim roditelje da se vratim kod njih. Bilo je teško i za jedne i za druge…otac je galamio, ali ipak, pod majčinim pritiskom pristao je. Dva meseca kasnije, rodila sam sina, mislila sam da ima nade za moj život. Međutim, ubrzo su lekari otkrili da ima neku tešku srčanu manu i da će morati sigurno nekoliko operacija da se uradi. Spopao me je očaj. Urađena je jedna operacija, nekoliko meseci kasnije i druga. Međutim, sve to nije vredelo. Sin mi je umro, ne napunivši ni godinu dana. Danima sam plakala, nisam ni jela…nisam ni razgovarala ni sa kim, a posle nedelju dana krenula sam ponovo da pijem i ubrzo sam imala tešku svađu sa roditeljima. Na kraju sam zauvek otišla od njih. I tako je moj život počeo na ulici.

-Zašto, Dobrila? Zašto nisi pokušala drugačije? Zašto nisi ostala sa roditeljima? Bila si još mlada.- upita je Đura.

-Ne znam. Verovatno mi je taj alkohol odneo moć rasuđivanja, bilo je puno bunta u meni. Posle bi bilo kasno da se išta promeni. Odustala sam od sebe.

-A roditelji? Jesu li bar pokušali da te nađu?- upita Đura.

-Otac je umro, godinu dana posle toga majka se razbolela, otišla u starački dom i tamo,  posle dve godine, umrla. Stan je uzeo dom, tako da sam i bez njega ostala. Živela sam ceo svoj život u skitnji, alkohol mi je postao svakodnevnica, a Đuro moj, i kurvala sam se da bih zarađivala za život.

-Uf, ti si baš sebe dotukla.

-Da, i onaj moj me je jednom našao, kada je izašao…bili smo opet par meseci zajedno. Otišao je jednog dana i nikad ga više nisam videla. Živela sam još sa dvojicom u nekoj,  nazovi, zajednici, u straćari, ali sve je to bilo godinu,dve. Odlazila sam nekoliko puta na groblje, svome sinu, par puta nisam bila trezna, pa nisam našla grob. Sutradan bih otišla u crkvu i zapalila sveću. I to ti je to. Izvini što sam te malo izmučila sa svojom pričom, ali ja sam se malo olakšala. Hvala ti što si hteo da me saslušaš!

-Dobrila, jako mi je žao što si tako prošla u životu. Vidi, nemam kod sebe nešto, ali uzmi bar ovo malo, kupi nešto da pojedeš, uzmi cigare…za rakiju ne znam da li vredi da ti kažem…-reče Đura.

-Nemoj Đuro! Uzeću ti samo da kupim cigare. Ja sam navikla na život bez para i bez ičega. Ako nađem nešto vredno, doneću ti, ako ti treba. Ajde zdravo!- reče Dobrila i ode dalje ostavljajući Đuru zamišljenog na klupi.

- kraj -

Komentari

Komentari