Foto: 
Nisha D.

Dogovor duša

“Kuda sada?”

“Pa, ti ne znaš? Jednostavno je, idemo dalje!”

“Ne razumem, umrla sam i ništa ne znam, a čitala sam da postoje Vodiči i da oni, valjda Anđeli, vode dušu dalje, mislim, tamo gde treba...”slegnu ramenima zbunjena devojka.

“Jeste i ja sam tvoj Vodič!”reče jednostavno mladić koji je sedeo na nekoj nebeskoj grani.

“Svašta, pomislila bih da si Tarzan, skoro si go i ličiš na njega!”

“A, tako znači, sada ćemo da se vređamo! Nego, lepa moja, nema druge varijante, idemo, vodim te”malo zastade, pa nastavi”u džunglu!”

Jednim skokom se stvori do nje. Za trenutak su oboje bili ozbiljni da bi se potom glasno smejali njegovoj šali.

Devojka je zadivljeno gledala predele kroz koje su prolazili. Išli su pravo prolazeći kroz, iznad, ispod tog nestvarno- lepog sveta. Prvi put je bila tu, a sve joj je bilo poznato i blisko. Bile su to čudne građevine pastelnih tonova plave, ljubičaste i ružičaste boje, providne i nekako žive. Svuda su lelujala mala svetla, najčešće u paru, pojavljivala bi se ispred njih i isto tako nestajala, kao da su htela da ih pozdrave...

“Šta bi Zlatokosa? Pitaš se, a sve znaš, čudiš se, a ovo je tvoj dom, znam da ti treba  malo više vremena, pa, plavuša si, nije ni čudo!”

“E, stvarno si bezobrazan! Molim te, uozbilji se i reci mi šta se sa mnom dalje dešava?”već nestrpljivo odbrusi devojka.

“Evo, sad ću ti objasniti!” Mladić rukom zamahnu ispred sebe i ceo viđeni svet promeni izgled. Prikaza se ulica nekog grada, kaldrma, mokra od prethodne kiše. Osim jedne devojčice nikoga više nije bilo tu. Bila je uplašena i uplakana sa kažiprstom u ustima. Jecanje je odzvanjalo praznom ulicom.

“To si ti! Izgubila si se da bi te pronašao, na kraju i usvojio totalno nepoznat čovek. Naime, majka ti je umrla u bolnici, a otac te je jednostavno ostavio, tu, na toj kaldrmi, tako malu i nezaštićenu. Ta, budala od tvog oca je nestao, ko zna, možda je i umro ubrzo, jer, neshvatljivo je bilo kome da je to mogao da ti učini. Hvala dragom Bogu, čovek koji te je usvojio je bio divan roditelj prema tebi. Imao je čak troje svoje dece, sve dečaci i kada te je pronašao nije želeo nikada više da te pusti iz svog zagrljaja. Da kažem, tu si imala sreće!”

“Strašno! Kako se ja toga ne sećam?”

“Ne možeš toga da se setiš, jer ćeš tek živeti taj život, život te male devojčice. Toliko mogu da ti kažem. Uskoro krećemo!”

“Čekaj! Idemo zajedno?”

“Naravno! I ja sam deo tog života!”

“Joj, dobro je, već sam se uplašila da ćemo se rastati! Reci mi kakav je naš odnos,šta si ti u mom filmu?”reče veselo devojka, napućivši usne, sluteći nešto lepo.

Mladić je nežno pogleda.

“Trebalo bi da znaš da svi imamo nekakav zadatak u životu. Ne rađamo se samo tek tako. Naše duše uče i zato moraju da prođu kroz razne životne lekcije. Ja sam dobio zadatak, a i ti si...i ponovo ćemo se sresti ovde jer smo dve duše koje imaju dogovor

da pomažu jedna drugoj...”
”Hu, dobro je, dakle bićemo prijatelji, ili bar u nekom dobrom odnosu... je l da?”

“Pa, da...”reče mladić zamišljeno i nastavi,” bilo kako, moraš da znaš da te volim!”

“Znam. Osećam.”reče devojka.

“A, sad mi reci ko si ti u mojoj budućoj životnoj lekciji? Molim te...”devojka sklopi ruke.

“Tvoj otac.”

Komentari

Komentari